Na zamjeni

stock-footage-alarm-clock-wake-up-snooze-hd-digital-alarm-clock-from-the-s-rings-and-is-hastily-snoozed-by-a_crop

Kad otvorim oči, dočeka me tamna tišina. I unutra, i vani.

“Ima li koga?”, upitam, unutra.

Nisam ni mislio.

S lijeve strane kreveta, na plavom brojčaniku sata, 5:58 postane 5:59.

- BIIIIIP- BIIIIIP- BIIIIIP! – odzvanja unutra. Tamo vani, u sobi, tamo je još uvijek tišina.

Isključim alarm postavljen na 6:00.

“Ima li koga?”, pitam, unutra, ponovno.

Naravno da nema. Zato i jesam ovdje. Ali, prvo što te nauče jest da upitaš dva puta.

Takva je procedura.

Sustav je funkcionalan. Relativno zapušten, ali funkcionalan. Dišem. Vidim.

Čujem.

Čujem blago hrkanje s druge strane kreveta.

Ja? Ja sam zamjena. Za postojanje.

Vjeruj mi, događam se češće nego što misliš.

U mraku, ispružen obris ženskog tijela, okrenut od mene.

Kad se originalni stanovnik inače funkcionalnog tijela zaključa u neku sobu na zadnjem katu psihe i odbije izaći van, pošalju mene. Ili nekog drugog. Ovisi tko je slobodan. Zapravo, pošalju me tek kad ovaj s druge strane vrata prestane vikati “Ostavite me svi na miru!” i ušuti. Obično ne traje dugo. Tek koliko mu je potrebno da shvati da ga nikad neće ostaviti na miru.

Svatko ima tu neku sobu, na vrhu nebodera, iznad beskrajnih etaža sjećanja i emocija. Vrata se otvaraju samo iznutra. Izvana nema kvake, ni ključanice.

Nije da bi mi pomogle. Kvaka i ključanica. Kad nastupi ovakav scenarij, mene pošalju u kotlovnicu, na prizemnu razinu. Ne da se popnem, nego da tamo i ostanem. Na zamjeni. Vjeruj mi, nisam nekakav alter ego koji je ovdje da ispuni skrivene želje i ostvari neostvarene snove. Nisam ovdje da ga nagovorim da izađe iz sobe. Više sam, kao, domar.

Poslan da održavam sustav, za slučaj da se ovaj gore predomisli.

Obris s druge strane kreveta se okreće u snu.

Pretpostavljam da je žena. Bilo koja žena. Nije važno.

Nemam pristup arhiviranim bazama podataka originalnih stanara. Sve one finese međuljudskih odnosa, to nije moj posao. Domar, kažem ti.

Sve što imam su nataložene mrlje na često korištenim površinama realnosti. Izlizani uglovi i utabana prljavština. Milijardu puta učitani ekrani, zapečeni u zaslon starog računala.

Zato testiram. Kao kućnim testom trudnoće. Recimo da se popišam po papiriću i gledam koja će se boja pojaviti.

Najprije zamislim lijepo, čvrsto dupe koje se odbija od mojih prepona, kontakt kože, njen miris, nježnost. Snimam povratni signal. Slab do nikakav.

Obrišem ekran.

Zamislim ruke oko njenog vrata, stisak, bacakanje, škripu kreveta i popucale kapilare u očima ispunjenim panikom.

Intenzivno.

Obično je tako.

U sobu ih najčešće otjeraju kućni problemi.

Za sobu, treba ti bliskost. Za ubojstvo, također. Iako teoretski moguće, malo je vjerojatno da ćeš u sobu pobjeći zbog stranca u dvorištu. Za sobu, treba ti netko tko menstruira po zidovima dnevnog boravka.

Za sobu, najprije ti mora biti stalo.

Zato sam ovdje. Domar. Onaj kojemu nije stalo.

Ja? Ja samo programiram grijanje i iznosim smeće.

Kad smo kod toga, sere mi se, ali, onako, stvarno sere.

Zato sam ovdje.

Da govna, ona stvarna, ne zatrpaju vrata sobe na vrhu, sobe u koju je pobjegao od govana, onih zamišljenih. Za slučaj da katatonični stanar ipak odluči izaći i pokušati još jednom.

Da je sposoban ne usrati se u gaće od čiste nemoći, ne bih bio ovdje.

“Bit će sve u redu”, kažem mu, gledajući prema liftu za koji nemam login.

Znam da me ne čuje, a ionako lažem.

Obično… Obično ne izađu iz sobe. Ne nakon što se pet, šest puta zatvore u nju. Nije da je ikome stalo. Kad istekne prijelazni period, centrala me vrati u bazu, a lik se jednostavno sklupča i umre.

S vremena na vrijeme, poneki lik ipak izađe i prijeđe na tamnu stranu. Ispuni si neostvarene želje. Spoji se na ono što odašilje intenzivan signal. Tada, pomognem mu počistiti nered, a onda ga prepustim životu.

Kako god okreneš, stvari uvijek klize svojim tijekom. U provaliju.

Ustanem i odem potražiti zahod.

Zato sam ovdje.

Mržnja

stolDok je susjed komadao ženu sjekirom (to tada nisam znao; kroz zid sam čuo samo jako lupanje), lijevao sam vino u bokal, drugom rukom ganjajući muhu. Iako je bila zima, dosadni kukac odnekud se stvorio, opisujući krugove oko moje glave. Nakon nekog vremena počeo je kružiti oko kuhinjske slavine.
Kako muhe idu na govna, pretpostavio sam da mi te dvije stvari najviše zaudaraju. Slavinu sam prebrisao vlažnom parfimiranom kuhinjskom maramicom, ali glavu nisam dirao. Nisam mogao dopustiti jednoj muhi da sudi o mojoj higijeni. Usput mi je palo na pamet da tu zgodu opišem u nekakvom krasnom eseju o muhama. Također, kad sam napisao “muhi”, pomislio sam da bi možda bilo zgodnije da sam napisao “musi”. Humor ispred svega. Za one koji razumiju.
Nastavio sam točiti vino pitajući se kako sam došao do trenutka kad više ne mogu pisati. Osupnula me spoznaja da sam oglupio i da i dalje konstantno oglupljujem. Krasna istina: Misli me ne služe, ne znam kuda idem; niti bih išao ikuda. Znanci mi više nisu prijatelji. Više nisam Cool. Dopizdio sam svima. Dokurčio bih i bogu da postoji. Depresija je dosegla krasnu razinu potopa postojanja. Zagađena voda se ulijeva u oči i uši i usta. Smrad, smrad, smrad svuda oko mene, i u meni, zaudaram sam sebi; hvala ti muho. I mrzim sve redom. Znanci su idioti, roditelji su idioti, svi su. Valjda zato što sam i ja. Jebeni slabić. Pišem sranja, više nema u meni elana, ne pomaže ni alkohol, ni glazba, ni droga, ljubav ni najmanje. Nikada i nije. A ova ganc nova depresija, potpuno je drugačija od one stare, kreativne depresije. Ova je blijeda, neuhvatljiva i prazna, baš besprizorna. Ipak, mrzim. Osjećam jaku, ali nedefiniranu mržnju. Sve mrzim; sebe i svakoga. Zapravo, ta mržnja oduvijek je tu. Otkad i ja. Ali sad mrzim nekako bezvezno. Lijeno mrzim. Kakav zanos ništavila u mojoj glavi, kakav nedostatak cilja, ne da mi se čak niti mrziti, pun sam ničega, jebite se svi. Isto tako sam i depresivan. Potpuno bezlično.
Proganjao sam muhu još neko vrijeme. Kad je stala na strop, iz dosade sam ubadao mesarskim nožem između prstiju.
Iz dnevne sobe čula se graja poznatih glasova. Čim sam se s bokalom vina pojavio na vratima, upao sam u konverzacijski stroj.
- Ljudi su rak. – sumorno je počeo Mošo.
- Otkud ti to? – kazao je Čagalj.
- Manje bitno. Ali vjeruj mi. – šmrknuo je Mošo i dodao:
- I, ne moramo putovati… Već smo na svim mjestima istovremeno.
Dok mu točim vino, recitiram okupljenima za stolom.
- Poražen na svim poljima, iako nisam poljoprivrednik.
Gledaju me bez riječi.
- Taj nas jezik zavitlava! – pojasnim.
- Apsolutno – slože se svi. Osim mene.
- A neko je reko… Pikaso? Ne znam, reko je “samo najbolji kradu”. A ja kažem – kurac najbolji!… Krema! – nadovezao se bez ikakva reda Mojmir, škiljeći na lijevo oko.
- Najbolja je rakija! – dreknuo je iz pozadine Vatrostalni.
- Nisi baš u pravu – obratio se Robot Mojmiru – ali, nešto slično i je rekao.
Otresao je pepeo na moj stari parket i nastavio pričati. Pogledao sam ga mrko.
- A znaš li tko je rekao ovo, citiram: “Prednji dio mojih misli, onaj dio kojeg sam svjestan, je klupko paranoje. Daleko iza tih misli, u tamnoj i nečujnoj pozadini, spava genije. Ponekad ove naprijed treba ušutkati i pustiti čovjeka u tami da progovori”?
Robot je bio, po službenim liječničkim papirima, shizofrenik. Ali, ono što papiri nisu rekli, kako to obično i biva, bio je i genije.
- Pojma nemam. Zvuči ko neki tvoj pisac-drogeraš. – rekao je Mojmir.
- Jesi, Robote, u pravu si – prišapnuo je Tamjan pa ispustio pivski podrig koji je lagano kliznuo lakiranom površinom stola – ali, lijepo se nekad i napit… Čisto da zaboraviš loše napisane zakone, bezvezne popularno-znanstvene emisije…
- Na rubu znanosti je SUPER, ne seri! – ubacio se Kifla. Tamjan je nastavio monotonim glasom.
- …Dobro jutro Hrvatska, JNA, Vukovar, Schumachera, Kim Jong Una i Rodmana i razne ratove i ostale prolazne stvari… Ko što je život, jebeš mu mater… – završio je.
Tišina je trajala par minuta. Svi su bez glasa cjevčili vino iz svojih čaša. Vatrostalni se igrao s mačkom.
A onda je Mošo opet progovorio.
- Neki dan sam sanjao da Matija Babić ima slijepu djevojku. Pomislio sam kako je to lijepo od njega i bilo mi je baš drago da su se upoznali, a i ona je bila lijepa, u snu… Sjećam se još jednog, sanjao sam da smo opet djeca, ja i sestra, i mama nam je za kućnog ljubimca kupila vuka, pa nam je bilo neobično: Kako je mogla vuka kupiti, ugrist će nas! Ne sjećam se oca u tom snu… Pa, onda, sjećam se onog sna s biciklom. Taj mi se često znao ponavljati: Vozim bicikl, a on se odjednom ispod mene rastavi i sasuče, poput origamija, u malu salvetu, a ja ostanem zbunjen na cesti. I gledam u tu neuglednu salvetu, i pokušavam ga sklopiti natrag, taj bicikl koji je sad obična papirnata maramica. Iako u sebi znam da je to neizvedivo… A i oni snovi s letenjem su bilo zgodni. Doduše, redovito sam padao. Valjda ih zato više i ne sanjam… Jutros sam sanjao kako uriniram posred biljarskog stola, ravno po zelenoj čohi i kuglama, a neki mi za-biljar-odjeven Britanac prijeti takom. Onda sam se probudio i skužio da moram pišati.
Dok se Mojmir ispod glasa smijuljio Mošinoj acid-iskrenosti, začuo se potmuo udarac mesa o drvo.
Kepec je, vraćajući se pijan iz vecea, glavom udario o brid vrata. Zateturao je unatrag i opsovao majku bogu, hvatajući se za oko. Privuklo mi je pažnju to kako je oko skriveno u duplji. Vrata ga nisu ni dotakla. Kad je sjeo za stol, ukazala mu se samo malena kvrga na arkadi.
- Zaustavili smo evoluciju – rekao sam.
Svi su me upitno pogledali.
- Pravimo vrata koja nam ne udaraju po očima. Oči su tu da ostanu. Baš takve kakve jesu.
Potvrdio sam svoju teoriju eksiranjem vina.
Mačak je ogrebao Vatrostalnog i uskočio mi u krilo, a ja sam ga pomilovao.

Lovorko

losadventistos

Otprilike svaka dva tjedna na vrata mi kuca izaslanik adventističke crkve. Gledam ga kroz špijunku. Promatra ulazna vrata mog stana i zapisuje nešto u svoj notes. Ostali stanari su ga svojedobno odjebali, pa mu ja, fanatik koji mu još nijednom nije otvorio vrata, vjerojatno dođem nešto kao sol na ranu. Protiv mene vodi neki osobni, minijaturni križarski pohod. “Riječ Krista proširiti će se na sve nevjernike!”, u sebi izvikuje osvajačke parole, i zapisuje u notes.
Jednog dana odlučio sam mu otvoriti. Odmah je počeo žestoko, bez pauze.
- Dobar dan ja sam taj i taj iz adventističke crkve ako imate par minuta vremena…
- Uđite!
Prvo se obrecnuo, pogledavši oko sebe manirizmom čovjeka koji se upravo upitao: “Sanjam li ja ovo?”
Odmaknuo sam se i propustio ga unutra.
- Izvolite, samo ravno.
Uveo sam ga u dnevnu sobu. Htjelo se baš tako da su mi taj dan stigli u posjetu Futro, Koldman, Hess, dr. Krank i Svinjski. Esteban je javio da stiže kasnije navečer.
- Dečki, ovo je…
- Lovorko – rekao je uljudno se smiješeći, škiljeći iza odebljih stakala svojih naočala – Lovorko Stanić.
- Iz adventističke crkve – rekao sam.
- Svi su klimnuli glavom, osim Futre, koji ga pogledao ispod oka, i Svinjskog, koji si je jedva razumljivo promrmljao u bradu: “Subotar”.
- Ko Džems Bond, a pope? – grunuo je odmah Futro svojim teškim srednje-bosanskim naglaskom – A je li, šta nam nisi i Isusa doveo?
Lovorko je ostao pribran i dostojanstven.
- Uh, moram vam kazati da ja nisam svećenik, tek sam običan službenik, a ovo što ste rekli o Isusu je, vjerujte mi, istina, i zanimljivo što ste to pitali, jer temeljna okosnica Našeg vjerovanja je ta da će se Isus uskoro…
- Čekaj malo, pope… Šta pričaš ti? – Futro je nastavio svoju igru.
Lovorko je krenuo nešto zaustiti, no dr. Krank ga je prekinuo i okrenuo se Futri.
- Polako, nismo čovjeka ni pivom ponudili!
- Hvala, ne pijem – rekao je Lovorko uz ljubazan smiješak.
- Imam i soka, samo vi sjednite – rekao sam.
- SOK! – rekao je Svinjski, više za sebe, podlo se hihoćući.
- Hvala – rekao je Lovorko i smjestio se na trosjed između dr. Kranka i Svinjskog.
- Dr. Albert Krank, drago mi je – rekao je Krank i pružio mu ruku.
Svinjski je ispred sebe podigao šaku ispruženu u indijanski pozdrav.
- Svinjski!… Tako najviše volim. Osim ako nije ružna. A obično tako bude.
- A možda bi čo’ek rakijicu popio? – Futro me pogledao i skrenuo pogled na Lovorka.
- A, pope?
- Ne pijem, ne pijem, hvala… I nisam svećenik, ja samo širim božju riječ i nauk, jer toliko mu jedino…
- Dobro, jeba ga ti, ni jednu baš neš popit? – nastavio je Futro.
- A možda čovjek voli povuć šta? – upitao je Svinjski – Il’ da zamotamo jednu, a fratre?
Krank je ostavio pivsku bocu na stolu i lagano podrignuo.
- E, ako voli povuć, morat će još malo sačekat… Je li, Koldman, kad stiže Esteban? – pogledao je Koldmana koji je odsutno odignuo pogled s novog primjerka Vojne povijesti, s čije se naslovnice smiješio Jure Francetić.
- Ako je sve proteklo po planu, samo što nije.
Stavio sam čašu soka od naranče ispred Lovorka i sjeo mu preko puta.
- Pušite li, Lovorko? – prozborio je Koldman i pogledao u adventistu.
Izvadio sam rizle, duhan i vrhove i počeo motati.
- Paaa, ne, ali dobro da ste pitali, ne pušim i ne pijem, jer tijelo je hram…
- I bolje. Odurna navika – presjekao ga je Koldman.
- Ja sam, recimo, prestao, ali ne iz vjerskih pobuda. Izračunao sam da za taj novac, a pušio sam dvije kutije dnevno, mogu na kraju godine kupiti sinu Playstation, a mužu…
- Ajde, ne jebi sad s tim tvojim pričama, još samo da mi Hess počne o barenju pričat… Sjebat ću vas obadva, matere mi moje… – izjavio je Futro.
- Šta o barenju? Pričaj ljudima kako smo u Gruziji prošli zbog tvojih pizdarija. Mislim, dobro smo i prošli.
- Ajde ne seri Heslija! Kad ti projebeš, jać si istetovirat “peder” na čelu! Materemi!
- Eh… – uzdahnuo je Koldman, ne odižući pogled s magazina.
- Vidite, mi u adventističkoj crkvi smatramo da Biblija ističe heteromonogamiju kao jedini ispravan model i svaka seksualna veza izvan ovog okvira protivi se Božjem originalnom planu… – nespretno se nadovezao Lovorko. Svi su ga pogledali osim Koldmana.
- Ajde de, neki kurac korisnog i od tebe, pope… Jes ga čuo Koldman? Sjet se toga kad se idući put budeš ljubio s dečkom.
- Vrati se u Bosnu, tvoje ovce te čekaju – rekao je Koldman i, ne odižući pogled s novina, okrenuo list.
Svinjski je namignuo Kranku i dodao:
- A, pa pička je pička!
- Jašta brate! – rekao je Krank. Kucnuli su se pivskim bocama.
- Uh, kad vam se najebem majaka… – rekao je Futro, vrteći glavom.
Svi su se nasmijali osim Lovorka, koji se nervozno promeškoljio.
Začulo se električno zvonce na vratima. Dreknuo sam: “NIJE ZAKLJUČANO!” i zalizao rizlu.
Čulo se otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata i u sobu je, polutrčećim korakom, ušao Esteban. Promotrio nas je ukočenim pogledom i zapeto izrecitirao: “A vidi e-ki-pi-cuuu!…”
Bio je očigledno na speedu. Odmah je potražio mjesto za okruglim stolom.
- Pa đes ti majmune? – Svinjski ga je pozdravio.
- Šta gdje je? Prca! Šta da ti kaže? – rekao je Krank Svinjskom.
Zapalio sam joint, dobro povukao i dodao ga Estebanu. Zgrabio ga je i pohlepno uvukao dim.
- Opa! DO-MA-ĆA!… Prcam, prcam, nego što, stari moj, p-r-c-a-m… Inače, sad sam bil na Hreliću, kuiš, kupil sam antikni sat, ono, jebotebok… Bum ga dobro utopil staroj gospođi podoficirki, stara se loži na tu drvenariju od Marije Terezije…
Pogledao me i klimajući glavom nastavio recitirati.
- Daj nam cjef, stigel je Božić, ke nee, ništa me ne gledaj; cijev bratko, cjevčicu, cevku za sneg, kužiš… A saaat! Beba! Bee-ba! AN-ti-kni! To u-topim za čas… Za ČASAK! – pa je onda, pružajući joint Hessu, snimio Lovorka u njegovim pedesetim godinama.
- O, kh kh – zakašljao se i ispuhnuo dim – pa tebe ne znam! Evo ručka stari, ruč-ka! Ja sam Grokter, Esteban Grokter, ne pitaj, starci su skroz bili poludeli, razmeš, hipičija, ovo-ono, zblajhali se u Meksiku na nekoj gudrici, otuda mi ime, kuiš, daj cevku brrra-teee! – iz unutarnjeg džepa đubretarke izvadio je vrećicu s bijelim prahom i bacio je na stol.
- Uopa, bratko! – Hess se zakašljao na prizor i škiljeći dodao frulu Kranku.
- Pede-setka! Pe-de-set-ka! ZA DEČKE! – zarežao je Esteban, istovremeno škrgućući zubima.
- Daj karte, ja siječem! – dobacio je Hess i počeo se gromoglasno smijati, a zatim i svi za njim.
- Kar-te kar-te mo-že mo-že mooo-žee… BELU! I DA JA SEČEM! HI HI HI! SEČEM BELO BRATKO! I hi hi… – tresao je Esteban glavom i trljao ruke.
Dodao sam mu slamku koju sam otrgnuo s pakiranja negaziranog soka od naranče “Narko”.
Brutalno ju je zabio u vrećicu i kratko ušmrknuo.
- OOO-PAAA! – uzviknuo je Krank i sporo zapljeskao, dok se Esteban ukočena lica grčio u fotelji, tukući nogom o pod.
- Vidi mu njušku! Isti Tuđman! – uzviknuo je Svinjski
- Jebo majku, is-ti! potvrdio je Futro
- Daleko ćete tako dogurati… – rekao je Koldman prezrivo.
Lovorko je virio između Kranka i Svinjskog kao preplašena voluharica, šarajaći očima lijevo-desno.
- Dajdera tu vrećičku čiči, da ti čiča pokaže trik s nosom… – rekao je Futro i uzeo vrećicu.
- ŠMRRRR! K-K-K!… U BOGARA TI JEBEM! Pa ovo tuče u PRIMOZAK! U PRIMOZAK! Ahahahaha… Šta je pope, jebemukrušnumrvu? Ajde, cimni i ti da te malo razgali, pička mu materina da mu pička materina a ha ha ha!
Lovorko se lagano počeo ustajati.
- Hvala, mislim da bih morao ići, naime, imam nekog posla…
- AJ NE SERI! – zaderao se Futro. Pogledao sam ga i kimnuo glavom. Futro je razumio znak i pustio Lovorka na miru.
U tom trenutku, Svinjski je glasno prdnuo, uz riječi: “Jebate, mislim da sam se usr’o!”, na što smo se svi grohotom nasmijali.
Lovorko se plašljivo počeo udaljavati od stola.
- Zbilja bih morao krenuti, znate, obaveze…
- Nema problema. Samo vi naiđite kad uhvatite vremena, pa da malo diskutiramo o vjeri i tako to. – rekao sam s osmjehom na licu, pa ga ispratio do izlaza.
Vratio sam se natrag za stol. Esteban je glasno škrgutao zubima navirujući se nad Koldmanovu Vojnu povijest.
- Šteta što ode. Zanimljiv neki čoek. – rekao je Futro i počešao se po tjemenu.

Mećava (#6)

Screen Shot 2014-03-10 at 04.17.45Futro je zastao i nezgrapno se okrenuo na reketima privezanim za JNA čizme.

- Ptu! – pljunuo je u smjeru iz kojeg smo došli – Jebem ti Ruse! Ni kola ne znaju napravti!

Hračak mu se zaledio i prije nego je dodirnuo tlo. Na podignutim poklopcima njegovih zavarivačkih naočala stajala su dva stošca snijega, a s vrha nosa visjela mu je siga.

- E, da mi je Pezejac ođe… Lada! PTU! Jebla te LADA! Ni minus četr’es nije, a stane… Bolje da smo motokultivatorom išli! PTUJ!

- ŠTA? – viknuo je Koldman kroz mećavu, odignuvši lijevu vunenu slušalicu s uha.

- KAŽEM… – graknuo je Futro toliko glasno da mu je siga otpala s nosa.

- KAŽEM… Kad nađem Kranka, krvi ću mu se napit! – rekao mi je Futro i pokazao rukom naprijed u mećavu.

- Futro! Ja… – zavapio je Hess, ali se ostatak njegovih riječi izgubio u naletu olujnog sjeverca koji je ledio krv u žilama.

Krenuli smo u potragu za Krankom po tanašnom tragu iz njegovog GPS uređaja. Lada Niva iznajmljena u Yakutsku, ostavila nas je na samom početku ceste koja vodi u Sibirsku pustopoljinu. “Šta kurac?! Ponjeo sam ja zimsku opremu!” – govorio je Futro pun optimizma, otvorio prtljažnik i pred nas izbacao zimska odijela i rekete za hodanje po snijegu. Otprilike tada mi je na pamet palo da cijela ova ekspedicija možda ipak i nije toliko dobra ideja.

- Ne mogu više… – zahroptao je Hess, držeći me za desnu nadlakticu. Pokušao je pljunuti, ali mu se pljuvačka sledila već na bradi. Okrenuo sam se i nastavio za Futrom.

- Ispao sam glup! GLUP! – vikao sam Koldmanu, brišući zaleđenu pljuvačku s brade, ali Koldmana više nije bilo pokraj mene. U zasljepljujućoj bjelini više nije bilo nikoga. Zastao sam, a koljena su se sama presavinula. Pao sam licem u snijeg i prigrlio tamu.

Mećava je jačala svakim korakom. Grčevito sam grabio za Futrom koji je postao malena crna točka u daljini. Nisam primjetio kad smo izgubili Hessa.

- Zadavt ću ga golim rukama, jebemu mater, golim rukama – pričao je Futro sam sa sobom, još dok smo se vozili Ladom.

Kroz gusti zastor snježnih pahulja, ugledao sam sovjetsku tablu. “Уэлéн, 2 km”, pisalo je. A ispod, sitnijim slovima: “Hаселение: 720″. Bolje od ničega.

Otvorio sam oči i pridigao se. Nalazio sam se u pećini. Na dva metra od mene, gorjela je vatra. Moja pohabana zelena vijetnamka, skupa sa zimskim hlačama, bila je obješena na nekakvu od granja improviziranu vješalicu. Na sebi sam imao duge gaće, koje mi je pokojna baba isplela još za zimske olimpijade u Sarajevu, i čarape; kupljene od pouzdanog kineskog dobavljača. Njihov standardni, oštri kancerogeni vonj vratio me u stvarnost.

Pećina je izgledala napušteno. Ustao sam i krenuo se odjenuti. Čim sam uzeo hlače s vješalice, iz sjene u udaljenom dijelu pećine začuo se zvuk nalik životinjskom režanju. Ustuknuo sam.

Kad sam zakoračio u krčmu, Futro je već stajao za šankom nasuprot ulaza, okrenut leđima prema meni.

- ĐE JE; ĐE JE MAJKU LI MU JEBEM!? – širio je ruke prema grbavom gostioničaru koji je uzmicao u kut šanka.

Lijevi dio oveće prostorije bio je zaklonjen teškim azbestnim zastorom iz nekog sovjetskog kazališta. Pognuo sam glavu i šmugnuo udesno. Sjeo sam do zida, bliže zidanoj peći, otro snijeg s lica i skinuo kapu i štitnike za uši. Pažljivo sam skinuo led s njihovog narančastog krzna, jer su bili iz oganičene edicije Guy Laroche iz sredine osamdesetih, i jedni od meni milijih. Srce mi se paralo od pomisli na to što će im ova studen napraviti.

Ljepuškasta djevojka, koliko djevojke u sibirskoj ledojebini mogu biti ljepuškaste, došetala je ispred mene i spustila na stol bocu prozirne tekućine i dva čokančića.

- ĐE JE KRANAK, SUNCE TI JEBEM KAGEBEOVSKO! – i dalje je Futro urlao preko šanka, hvatajući gostioničara za revere.

- Oбычные проблемы? – upitao sam djevojku na tečnom ruskom. Ipak mi se isplatilo to što su me roditelji davno poslali na školsku razmjenu u Novosibirsk, nadajući se da će me hladna ruska zima izliječiti od homoseksualnosti.

- Реальная вещь начинается через минуту  – odmahnula je rukom i nasmijala se osmjehom u kojem je nedostajalo nekoliko zuba.

Napunio sam jedan čokančić tekućinom iz boce. Inače ne pijem, još od školovanja u Novosibirsku, ali dan je postajao sve zajebaniji. Pomislio sam da će mi malo votke dobro doći. Nagnuo sam gutljaj iz čokanja i progutao bezmirisnu tekućinu.

Odjednom, elektricitet me stresao od tjemena do tabana. Pomislio sam da su krive godine moje apstinencije. Krčma mi je počela vibrirati pred očima, prvo lagano a zatim sve jače. Djevojka koja se udaljavala natrag prema šanku, postala je dvije djevojke, a zatim i tri, a zatim cijeli koloplet djevojaka. Pogledao sam čokančiće na stolu. Na drvenoj plohi stola, brazde izrezane potezima mnogih noževa, bubrile su i ključale. Čokanji su se počeli nadimati kao žabe u parenju. Protresao sam glavom. Zgrabio sam bocu sa stola. Na etiketi su vijugala slova “Aciduška rakijuška – Top Plus”.

- SVI STE VI U TALU, PIČKA LI VAM MATERINA! – urlao je Futro na domoroce koji su šutke, pognuti nad stolovima, šakama stezali svoje drvene vrčeve. Nekako su svi počinjali ličiti na orangutane. “U u! U! U!” – mogao sam čuti kako se došaptavaju svojim majmunskim jezikom.

Zaklopio sam oči, pokušavajući blokirati urlanje hora Futri.

Kad sam ih otvorio, ispred mene je sjedio dr. Krank. Točio je tekućinu u čokanje.

- Inače, popio si čokanj čistog acida… S malo votke. I to ne bilo kakvog acida. Ovo je moj, osobni. Prepečenac. Djeluje već nakon šest minuta. – rekao je, zavijajućim glasom koji kao da je dolazio iz bunara.

- Dakle – prignuo se iznad stola prema meni i zaškiljio – već te dobrano pere, hehehehehueHUEHUEEEE – lice mu se iskrivilo u neprepoznatljivu masku od sasušene kukuruzovine. Više se nije smijao već je šuškao.

- ŠUUŠ, ŠUŠŠŠ! – govorilo je strašilo preda mnom.

- Jebem tiii… mateeueeeuuurrr… – probao sam pričati iskrivljenim usnama i vijugajući glavom pokušavao iščupati Luger iza opasača. Nisam ga mogao pomaknuti. Čudni debeli crvi s noktima umjesto glava držali su ga priklještenog za opasač.

- Ma, pusti… – odmahnuo je Kukuruz-Krank rukom dugom dva metra i dodao, glasom u falsetu – Živio, kume! – a zatim iskapio svoj čokančić i pogledao u moj. Oči su mi šetale u dupljama. Dohvatio je moj čokanj i sasuo i njega u ždrijelo. Spuštajući ga na stol, razjapio je usta koja su se naočigled počela transformirati u beskrajan crni ponor koji me prijetio usisati: A-ha! – rekao je, spuštajući glas iz falseta pet oktava naniže u psihodeličnom glisandu.

- Faaa-kaaat… – rastegnuo sam usne, bezuspješno pokušavajući fokusirati pogled. Zvučao sam kao raštimana harmonika probušenog mijeha.

- ĐE JE DEBELI?! – razabrao sam Futrin glas koji je snažno sjekao kroz purpurnu izmaglicu.

Krank me s druge strane birtije svojom desetmetarskom rukom udario po ramenu i natočio nam još po jednu. Gurnuo je čokanj prema meni i pokazao na njega iskrivljenim pogledom. Oči od zrnja kukuruza naganjale su mu se po licu. Probao sam se koncentrirati na čokanj koji je bježao po stolu. Grabio sam rukom po zraku, bezuspješno ga pokušavajući uloviti.

- A sada… Tri, dvaaa, jedu-auuuu-aaauuuaaannn… – rekao je Krank zavijajući poput sirene i kucnuo noktom o staklo svog ručnog sata. Prst mu je upao u staklo koje se pod pritiskom razdvojilo kao kvrga maslaca.

Otresao sam glavom.

Vrata krčme treskom su se otvorila, a kroz njih je prošao stvor nalik uspravljenom polarnom medvjedu, neljudskim krikom natjeravši malobrojne goste da odskoče od svojih stolova i zbiju se uz zidove. Mećava iza stvorovih leđa upuhivala je snijeg u birtiju. Lice mu je bilo nalik ljudskom, ali obraslo u gustu bijelu dlaku. Za sobom je uvukao lanac na kojem je bila privezana nekakva guta od vune i snijega. U tom besprizornom klupku, na trenutak mi se učinilo da vidim ružne Hessove gaće što mu ih je baba isplela. Sjećao sam se tih gaća jer sam mu ih jednom, bezuspješno, pokušao ukrasti dok je onesviješten ležao u kripti na Sinjskom groblju…

Uz ponovljeni urlik, Bijeli Stvor bacio je Hessa-klupko na pod birtije.

Acid je bio brutalan. Oštrim grecanjem pokušavao je ući na zadnja vrata lubanje.

Učinilo mi se kako na ramenima bijelog gorostasa, s nogama omotanim oko njegovog vrata, sjedi patuljasta spodoba u mantiji pravoslavnog popa i gestikulira prema Futri, urlajući na nekom meni nepoznatom ruskom dijalektu. Pogled mi se opet zamaglio. Zaškiljio sam i probao izoštriti pogled. Minijaturna kreatura za gorostasovim vratom imala je okruglo lice dr. Kranka.

Vratio sam pogled na stol i ugledao identično lice ispred sebe. Krank se zasmijuljio se i opet nam napunio čokanje. Nisam se sjećao ni kad sam popio zadnji.

- Pazi sad ovo… – rekao je i gurnuo čokanj prema meni.

Otresao sam glavom.

Acid me odjednom pustio. To je bila ona klasična “gle, nije mi ništa” kemijska pauza. Znao sam da imam još oko deset sekundi prije nego li me opet počne udarati, i to još jače.

- ĐED MEĐED!… SUNCE TI JEBEM! – kriknuo je Futro pokazujući rokom na planinu od bijelog krzna.

Stvor je urlikao, grebući ogromnim nožnim noktima po drvenom podu birtije. Zatim je otkačio Hessa s lanca i zavitlao ga, još uvijek besvjesnog, na Futru. Stropoštali su se na šank, slomivši ga. Gostioničar se odmaknuo ustranu i povukao pohabanu drvenu polugu na kraju šanka. Uz škripu zahrđalog mehanizma, na drugoj strani lokala počela se podizatu teški azbestni zastor. Podignuti zastor otkrio je desetak ljudi u šubarama, koji su sjedili za prostrtim stolom, ispunjenim hranom i pićem. U pozadini, svirala je “Poljuška polje“. Jedna od onih melodija koje je slušao domar škole u Novosibirsku kad bi popio.

Opet sam otresao glavom. I onda još jednom. Nije pomoglo.

U tom trenutku acid se u potpunosti vratio. A ja sam otišao.

Probudio sam se ležeći na Futri, koji me bijesno gledao i režao. Oči su mu bile zakrvavljene, a zubi iskešeni.

- Jebo te Koldman! TORNJAJ! – dreknuo je i odbacio me ustranu iza prevrnutog stola. Kad sam promolio nos iz zaklona vidio sam Koldmana i Kranka za stolom u kutu, onog bijelog stvora kako se propinje i, na njegovim ramenima još jednog Kranka, ali manjeg nego onog prvog, dok se s druge strane birtije hrpa brđana u šubarama, sjedeći za stolom, grohotom smijala. Psihodeličniju scenu nije mogao naslikati ni ludi Salvador Dali osobno. Mahao sam rukama prema Koldmanu, ali nije me primjetio. Lelujao je glavom, jedva držeći otvorene oči, a zatim mu je glava klonula na stol.

Futro se ustao i divljačkom žestinom skočio na Mini-Kranka i stvora, te ih u silovitom obrušavanju obojicu izbacio kroz vrata van na mećavu.

- Перестань! – dreknuo je jedan od kršnih brđana u šubarama, a ostali su na njegovu zapovjed izletjeli van i za časak uvukli unutra svu trojicu, koji su se divlje otimali. Pogledao sam prema Koldmanu, ali on je spavao na stolu. Primjetio sam kako mu dr. Krank nešto izvlači iz kaputa i zatim se neupadljivo gubi kroz malena vrata u kutu prostorije.

Instinktivno sam potrčao za njim kroz vratašca, tek da bih ga vidio kako ulazi u otvoreni plavičasti portal vremensko-prostornog kontinuuma. Ne razmišljajući, uskočio sam za njim.

- MATER… U PIČKU! U PIČKU!!… – probudio me Futrin glas - MATER U ŠUBARE VAM JEBEM! – vikao je.

Odigao sam glavu sa slamarice. Slika mi je lelujala u acid-afterglowu.

Futro je nogom udarao o teška drvena vrata s prozorčićem na kojem su bile rešetke. Na slamarici nasuprot mene pognuto je sjedio bijeli čupavi stvor nalik jetiju, nerazgovjetno mrmljajući. Bijela dlaka krzna bila mu je na mjestima natopljena krvlju. Na krilu je držao minijaturnu kopiju Dr. Kranka, nježno je gladeći po okrvavljenoj glavici.

- Št… Što se dogodilo? – upitao sam Futru.

Još jednom je kresnuo JNA gojzericom o masivna vrata, ali nisu se ni pomakla.

- Krank, majku mu, KRANK!!… – teško je disao Futro, bijesan kao nikada, pokušavajući svom silom primiriti dah.

- Šta Krank?

- Prvo ti je stavjo neko govno u piće, a kad si zaspo iz džepa ti mazno karticu za vremeplov… I nesto! A onda su nas ovi njegovi šubaraši spičkali u ovu rupu!…

Kroz glavu mi je prošao niz flash-backova: Krank, acid, izvitoperena ruska glazba, orangutani, ništavilo… Stresao sam se.

- A koja je priča sa… – zašutio sam i pokazao palcem na Stvora i Krank-patuljka.

- Ma to ti je Đed Međed… Mislijo sam da radi za Kranka, al ispada da nije tak, a taj mališa je neki Krankov kurčevi eksperiment… Probo se Krank klonirat, pa sjebo. Obadvojcu je koristio za svoje prljave rabote, da teroriziraju seljane, a i silovo ih je često, reko mi je mali… A mali je legenda, govori bosanski ko da se rodjo tam, taj dio je Krank dobro kloniro… Inače, da, silovo ih i tuko, zato su pobjegli od njega, u pećinu.

- Pa zašto su onda vodili Hessa na lancu? I kad smo kod toga – gdje je Hess?

- Čuli su nas u mećavi kad smo spominjali Kranka, mislili su da smo njegovi… Tolko mi je ovaj mali uspio objasnit dok se nije onesvjestio. I njega i Đeda Međeda su mučli, ti Krankovi Šubaraši, da im majku jebem… A Hesonja… E, sam bog će ga znat đe je. Uskočjo je za Krankom u vremeplov… On nam je sad jedina nada.

- Dakle, najebali smo – rekao sam.

Ulica bez kraja

setsun

- Pazi, djevojčurče! – uzviknuo je djed crnokose djevojčice koja je ličila na vranu i skinuo je s vrtuljka. Promatrao sam ih s balkona svoje udžerice, domicilno se šepureći, stavljajući stopala tankih nogu na vrele šipke balkonske ograde u ljetu.
- Bravo, bravo! – vikao sam u sebi. Ta igra djeda i unuke podsjetila me na nešto potpuno drukčije. A možda i potpuno jednako.
Pogledao sam u orošenu bocu skupog vina što mi se smiješila s moje desne strane. I da; smiješila se. Vjerojatno zbog toga što sam prije dva sata progutao skladni acid papirić.
- Kurvo!… KURVO! – vikao sam boci, ventilirajući komplekse.
Djed i djevojčica odavno su otišli s igrališta. Šipke na ogradi još uvijek su bile tople. Stopala su ih voljela. Zarezao sam pilom za metal po prvoj šipki. Bila je meka. Oštrica je upadala u nju kao stvarnost u snove.
Smeđa pudlica proplivala je ulicom ispod mene, a za njom i vlasnica. Ulica je tekla i uvijala se poput zmije. Njena koža od plavog mekog asfalta ugibala se na pogled. Gledao sam ih kako nestaju u zalazećem suncu.

Konzumator II

lidl-3001893Miris paljevine koji ulazi kroz otvorena balkonska vrata tjera me na bljuvanje. Lokalna drvna industrija u samrtnom hropcu noću ispušta kancerogene pare. Izuzetno smrde. A ja bljujem. Ne samo na pare od spaljivanja mrtvog drveća, nego na miris gela za tuširanje, na miris vina, na miris cigaretnog dima, na miris jeftinih lakova za kosu starijih gospođa koje prođu kraj mene… Vjerojatno rak.

Popust na pivo u Lidlu. Šest komada 27,99 kuna. Bolje i to nego 39, 99. Kupujem ga. Zanimljiva taktika, tog Lidla. Proizvodima koji ne vrijede ni kurca nabiju cijenu. I onda ih ljudi ne kupuju. A onda, iznenada im snize cijenu za 25%. I ljudi, kakvi već jesu, kažu, bog te jebo, gledaj! Ono SKUPO pivo pojeftinilo! Ili, one SKUPE pelene, ili onaj SKUPI sir, itd. O, da! Sad je trenutak! I tako, pokupuju ljudi pivo i pelene i sir, kojima je nabavna cijena barem još za 40% manja od one s popustom

Pivo nije loše, inače.

Zamijesio sam kruh. Kilogram glatkog brašna, 750 grama oštrog, 5 suhih kvasaca. Iako kaže na omotu kvasca: Jedan za pola kilograma brašna. Nek’ eksplodira, peder. Kvasca mora biti. I malo piva unutra, ali slučajno. Kad sam ga otvarao iznad posude s brašnom pjena je pokuljala van, iscurila u smjesu za kruh. Lidl misli na sve. Par dobrih kurvi radi tamo. Između ostalih i bosanka s brojem cipela 42.

Najdraže mi je doći nedjeljom pred zatvaranje. Vidim da me mrze. A ja budem ugodan. I onda vidim sram u njihovom govoru tijela. Izlazim.

- Isus se rasprodao, Isus se rasprodao… Ostaje mi samo tuga koju ne osjećam. Prazna tuga. – skoro pa šapuće beskućnik ispred ulaza u Lidl, češući se po glavi iz koje ispada kosa.

Gledam ga dok odlazim.

Odabrani

odabrani- Sve je to u redu, ali morat ćemo napraviti neke sitne preinake.

Gledao sam u njegovo obješeno izborano lice. Imao je tužne oči psa ptičara.

- Naime, gospodine – stavio je naočale i pogledao u moju prijavu – Vjenceslav… Za nekoga tko se deset godina bavio tetoviranjem, nalazim, pa, kako bih rekao, nalazim čudnim to što vi sami nemate niti jednu tetovažu. Naime, naša tvrtka zapošljava raznovrsne ljude, kako da kažem, ne diskriminiramo nikoga. U samo prošle tri godine, dobili smo dvije nagrade za promicanje jednakosti i tolerancije, a bili smo nominirani pet godina za redom… Da ne spominjem i našu aktivnost na dobrotvornom planu, ali da, i tu smo aktivni. Kod nas su svi dobrodošli. Apsolutno svi. Pa i vi, gospodine Vjenceslav, o da – vrlo ste dobrodošli, evo, mogu se ustati i zagrliti vas kao vlastitog sina, jer vi to za mene i jeste, vi ste moj sin, svi naši uposlenici moji su sinovi, takav odnos imamo, ali u dobrom smislu. Ja sam onaj cool otac kojega svako dijete poželi imati, u tom smislu… Dakle, ne brinite se – praktički ste već primljeni. Već ste dio naše male, odabrane zajednice. Ali, naravno, nekakva selekcija je ipak potrebna. To nas opet dovodi do pitanja vaše tetovaže. Naime, bit ću potpuno iskren: Želim reći da vam treba jedna. Tetovaža. Dobro, da budem potpuno iskren treba vam barem četiri-pet komada… 

Ušutio je i gledao me. Lice mu je izgledalo kao kora starog hrasta.

- Radije ne bih – rekao sam, ustao, hodao kroz duge hodnike, pronašao izlaz. Na ulici, automobili su prolazili gore-dolje.

Aristotel

aristotel

Dva sata radnog dana provodim u tramvaju. Koristim se raznim sredstvima da ne bih poludio. Slušam mp3 ili čitam časopise. Knjige. Tako već tjedan dana nosim Aristotelovu Fiziku. Piljim u ta slova. Tjeram se do ludila shvatiti o čemu on to. Jučer, skužio sam fintu. Postavio sam knjigu ispred očiju, da izgleda kao da čitam, a u biti zvjeram po tramvaju, gledam ženama ispod suknji i slično. Nitko ne sumnja na frajera s debelom knjigom ispred face.

Popodnevno svjetlo kasnog ljeta obasjavalo je ljude u tramu. Mislim da je bio petak. Malo ljudi. Uspio sam čak uhvatiti i mjesto za sjedenje (te pripadajuću žvaku, zakeljenu za sjedalo). Promatrao sam srednjoškolke. Lijepa lišca s kožom mehkom kao duša bila su nagrđena strahom i nevjericom. Poznajem taj osjećaj. Zato i ne volim kasno ljeto. Podsjeća me na početak školske godine. Grč u dubini utrobe. Strah od nepoznatog. Mislim da su bile prvašice. Vidi se na njima neiskustvo. Još nisu upoznale svoje vršnjake i vršnjakinje. Nisu se još snašle u školi. Podijelile u klanove i kaste. Primijetile suprotni spol na način da je to na njima vidljivo. Uskoro hoće. Neki će balavanderi uskoro sliniti nad njihovom baršunastom kožom. Osladiti se njihovim slatkišima. A one će misliti da su vidjele Boga. Ili ne.

Mene ne primijećuju. Nitko ne primijećuje lika s knjižurinom ispred nosa. Zato sad pišem sjetne, onanističke pričice, u mraku, jer su me podsjetile na propuštenu mladost.

P.S.
Vratio sam Aristotela, nepročitanog. Jebeno smeće.

Dežela (#5)

dežela- Nije t’ovo SLOVENIJA! – urlao je Futro kroz prozor Pezejca vozaču kojeg smo pretjecali. Žuta svjetla gradske rasvjete bujala su u kišnoj noći.

- Tehnički, već jesmo u… – zaustio je Hess pokazujući na tablu s natpisom “Sežana”.

- Odjebi! – presjekao ga je Futro i odvrnuo na starom kazetašu nekakav narodnjak. 

Glas je počeo zavijati: “Evo ti ga mala, znaš da nije šala”. Nakon pola sata vožnje, i pezejac je zavijao uskom brdskom cestom.

- Nuuuh, nuh, nuh… A ba da baaa… – pjevušio je Futro ispod glasa uz narodnjake, lupkajući po volanu.

A onda je naglim pokretom ugasio kazetaš i pogledao me u retrovizoru.

- Đe smo, Koldman, sunce ti kalaisano?

- U Sloveniji. Fantje… – rekao sam i zijevnuo.

- Slušaj ti njega, mudraca! Pito sam te kolko se još imamo za vozt!

Uključio sam smartphone. Nije bilo signala.

- Trenutno smo u… Kvalitetnoj zapizdini. Dakle, vrlo blizu. Prema mojim proračunima, uskoro bi trebali skrenuti desno… – rekao sam i pogledao kroz desni prozor. Pun mjesec osvjetljavao je početak ponora. Na suprotnoj strani, cesta je bila omeđena visokom kamenom liticom.

- Nego, dok se vozimo… – rekao je Futro, posegnuo rukom pod sjedište i izvukao bocu u kojoj se ljeskala zelenkasta tekućina – …ovo mi je tetak poslo iz Francuske. Da se malo razbudimo!

- Opa! – rekao je Hess oduševljeno.

- Tako je! Absinat! – rekao je Futro pobjedonosno, zubima zagrizao pluteni čep, ispljunuo ga i divljački nagnuo iz boce.

- A U PIČKU! GA-BA-RIT! ROOO-BOT! – uzviknuo je u navali adrenalina.

Pružio je bocu Hessu preko ramena. Hess ju je hitro istrgnuo iz njegove ruke i pohlepno potegao ogroman gutljaj.

- TAAA-HA! UUUJ!! – rekao je i protresao se cijelim tijelom, a onda se nakašljao, kao da će se pobljuvati. Zatim je, režeći, vratio bocu Futri.

- Koldman, tebe neć ni nudt, dovoljnos i ovak blesav – rekao je Futro i strusio ostatak tekućine, otvorio prozor i zafitiljio bocu na cestu, iz sve snage fućkajući melodiju koju je maloprije ugasio.

Krank je zatvorenih očiju klimao glavom na glazbu iz slušalica, u potpunosti propustivši mini-pijanku.

- Videre ga! – Futro je pokazao na Krankov arhaični model Walkmana – Raritet!

- Bit će da ga je svojevremeno ukrao Patricku Batemanu… – rekao sam si u bradu.

- I, doktore, Reptilović ti osto dužan pare, a? – rekao je Futro i pogledao Kranka na suvozačkom sjedištu. Ovaj nije reagirao.

- ALO! KRANAK! – viknuo je Futro i opalio ga dlanom po koljenu.

Krank se prenuo iz transa i skinuo slušalice. Iz njih je low-fi vokal tulio: “Ljuuu-be tro-vaaa-čaaa…”

- Šta je? – rekao je bunovno.

- Reko; Svinjski ti pare osto dužan?

- A, to… Dašta. Kad je počeo rat u Bosni, debeli je nesto. Reptilović, jel. Imali smo neki biznis u planu, ali on je nesto s parama. Kasnije sam dobio dopisnicu iz Sežane… Nije na njoj ništa pisalo, samo je penkalom na poleđini bio nacrtan kurac.

- Kru mu jebem!

- Dvajs iljada maraka… – dodao je Krank sjetno.

- Da mu kru jebem žareni! – ponovio je Futro.

- Tko zna tko je tebi, doktore, poslao dopisnicu… Ti si i karcinome liječio analnim umetcima – dobacio sam sa zadnjeg sjedišta.

- Ti, začep’! U dosta si nas već govana uvaljo sa tim svojim pametovanjem! – graknuo je Futro i nastavio propitkivati Kranka – Iz Sežane, kaeš?

Gledao sam Krankovo znojno lice u kozmetičkom zrcalu suvozačkog sjedala. Bio sam siguran da izmišlja. Takvim likovima ne možeš vjerovati. Kao da mi čita misli, nasmijao se u ogledalu i zagladio svoje bajkerske brkove.

- Imo je on neku rodbinu tamo. – nastavio je Krank sa svojom fikcijom – Ujninog strica, ili tako nešto. Inženjera. Pedesetih godina je radio u Tomosu.

- Mislio sam da je Tomos u Kopru. – ubacio se Hess.

- Pa, baš dobro da si pitao – rekao je Krank, iako Hessova upadica nije bila pitanje – Priča ide ovako…

- De, doktore, izvin’ malo! – prekinuo ga je Futro i okrenuo se prema nama, ne gledajući cestu – Vas dvojica! – zamahnuo je prstom – OD VAS neć više ni RIJEČ da čujem! Jel jasno?

Pezejac je odvrludao na suprotnu stranu ceste.

- Futro… – rekao sam, pokazujući prstom na vjetrobransko staklo.

- Jel jasno?! – Futro je bio nepokolebljiv.

Krank se samo smijuljio, zakapčajući sigurnosni pojas.

- Futro, kami… – uspaničio se Hess.

- JEL JASNO?!

Iz suprotnog smjera, ravno prema nama, približavao se kamion, blicajući farovima.

- Jasno je, Futro – rekao sam što mirnije sam mogao.

- I ja mislim!… – rekao je Futro vraćajući pogled na cestu – UJEBEMTIKRU!!

Oštro je smotao volan, ali sekundu prekasno. Kamion je zakvačio lijevi retrovizor Pezejca i zastugao po lijevom boku uz more iskri. Udarac nas je zarotirao po vlažnom asfaltu.

- E neš, matereti! – Futro je divlje cimao volanom, ali inercija je činila svoje.

Udarili smo u lijevu ogradu i odbili se nazad prema desnoj ogradi, kroz koju smo prošli kao užareni nož kroz maslac. Razbijenih farova, utonuli smo u mrak provalije.

- DRŽTE SE! – dreknuo je Futro.

Kad sam otvorio oči, iznad sebe ugledao sam sjedišta i Koldmanovu nacerenu njušku. Svjetlo žmigavaca na prekide je paralo mrak. Pezejac je bio okrenut na krov. Podigao sam glavu iz Koldmanovog međunožja. 

- Zaspao si kao dječaćić… – promrmljao je, trljajući dlanove, i ispljunuo sukrvicu.

Uhvatio sam se za vrat i lagano ga promasirao.

- Gdje su ova dvojica? – osvrnuo sam se po skršenom automobilu.

- Ne bih znao. Bit će da sam se i ja onesvjestio. Nego, kad sumiraš činjenice, možeš se pohvaliti da smo spavali zajedno…

- Vidim, ti se još nisi probudio… Samo i dalje sanjaj.

Uz bolni uzdah, izvadio je slomljeni smartphone iz džepa i tiho opsovao. Zatim je iz drugog džepa izvadio pravokutni komad papira i njime obrisao krv s brade.

- Zbogom 50% popusta na plaćanje u roku 8 dana – rekao je.

- Šte?

- Futrina kazna… za parkiranje. Iz Sinja.

Bacio je zgužvani krvavi papir kroz razbijenu šajbu. Uto se iz mraka na jednom od napuklih prozora pojavilo Futrino lice, natečene gornje usne.

- Kazna?! – proškrgutao je grozničavo – Đe je? Daj vam’!

Iskobeljali smo se iz auta; gadno natučeni, ali u jednom komadu. Krank je stajao sa strane i smiješio se očima ratnog zločinca, gladeći svoje desperado-brkove. Privezan pojasom, prošao je bez ogrebotine.

- Dečki, ako vas nešto boli, doktor je u ordinaciji… – podlo nam se nacerio.

Koldman mu je pokazao srednjak.

Oko nas, obrasle travom, nazirale su se ruševine zaboravljenog industrijskog kompleksa.

- Jebate, Roberat, kako ću sad s ovim pred blagajnicu na šalter? – Futro je pokazao razmotanu krvavu uplatnicu Koldmanu. Ovaj ga je šutke pogledao ispod oka, nervozno ispuhujući zrak kroz nos.

- I, doktore, đe smo ono stali? – upitao je Futro.

- Pa, kao što sam već reko, priča ide… – mirno je počeo Krank pripaljujući cigaretu.

- Dosta kurčevih priča! – graknuo je piskutavo Koldman. – Sereš još otkad smo…

Futro ga je okinuo preko uha.

- Pito sam te jel JASNO! Reko si da je JASNO!

Koldman je feminizirano ispljunuo krvavi hračak i zašutio.

- Nakon Drugog svjetskog rata… – nastavio je Krank – Uz granicu je bila demilitarizirana zona. JNA je skovala plan da pod krinkom lažne tvornice dovede pet tisuća ljudi pod oružjem, mahom djece palih boraca, ravno na granicu s nekadašnjim okupatorom. Stric Reptilovićeve ujne, po bratančevoj tetki, bio je jedan od njih…

- Svinjski je izmišljotina. Kao što si i ti lažljiva ped… – krenuo je Koldman.

Futro ga je prostrijelio pogledom.

- E, da mi tu već ne pljuješ krv, sad bi je PIŠ’O! Š’ćuo!? Pusti doktora da prića više!

Krank je letargično otpuhnuo dim i nastavio.

- I, Talijani su ih prokljuvili, pa je Juga bila prisiljena preseliti Tovarnu motorjev Sežana, Tomos, je li, izvan demilitarizirane zone, u Kopar…

- Pa, koji je kurac onda Reptilović radio u Sežani? – pitao je Futro sumnjičavo.

- Ujnin stric nikad nije otišao za tvornicom… Vrbovala ga UDBA. Oženio je neku imućnu Slovenku. Kasnije, u sklopu vojne mirovine dobio je i komad zemlje od JNA. Tu, u slovenskim brdima. Kao, brda su ga podsjećala na Bosnu pa je ostao…

- U Sloveniji samo Bosanci… - mrmljao je Koldman, više sebi u bradu, kvrckajući po slomljenom smartphoneu. Futro ga je ignorirao.

- A đe je ta njegova zemlja?

Krank je iz svoje pederuše izvadio arhaični GPS uređaj opsukurna dizajna i počeo pritiskati po bočnim gumbima. Zaslon uređaja bio je taman.

- O, pička ti… – zveknuo je napravu o tlo – Moraš sotim malo grublje… Kineska vojna oprema. – rekao je apologetično.

Nakon što ga je podigao i dobrano protresao, na minijaturnom zaslonu GPS-a bljesnuo je natpis Keng-Tung Electronics Corp., a zatim su se na njemu ispisale koordinate.

- I? – upitali smo Futro i ja istovremeno.

- Stojimo na njoj! – rekao je Krank i potplatom tri puta udario o tlo, koje je odzvonilo metalnim zvukom.

Svi smo pogledali dolje. Krank je stajao na metalnoj tabli, čiji je veći dio, zajedno s pripadajućim stupcima, bio poklopljen pezejcem.

- Opa, to smo mi pokosli! Štat je Pezejac, a? Ni tenak mu ništ nemere!

Krank je posvijetlio tablu GPS-ovim zaslonom. Prekrivena rahlom zemljom, na dijelu table koji je izvirivao ispod pezejca, nazirala su se slova.

- Gledaj ti vraga! – rekao sam.

- Dajdera se malo pomakni, doktore! – rekao je Futro, a Krank je iskoračio ustranu.

- OO-RUK! – ispuhnuo je Futro i u jednom trzaju izvukao ploču ispod Pezejca.

Cipelom je s nje sastrugao prljavštinu. Crna slova na žutoj pozadini table govorila su “Vojaški poligon Reptilovec – DOSTOP STROGO PREPOVEDAN”.

- Štab mu to trebalo značt? Jebemti Slovence i njiov jezik!

- Futro, sad znaš kako je nama kad ti pričaš… – dobacio je Koldman.

- E he he, neć te zalaušt, već si dost krvarjo… Al čuvaj me se. Samo te gledam!… – rekao je Futro i okrenuo se Kranku – Ajmo malo pronjuškat okolo.

Krenuli smo prema ruševnoj zgradi u daljini.

- Ali, doktore, koji je kurac onda bilo ono u Sinju? – upitao sam zlurado prevaranta.

- PST! – zasiktao je Futro. Nastavio sam šapatom.

- Reci mi, doktore; ako je Reptilović pobjegao u Sloveniju još za vrijeme rata, tko je onda vodio ordinaciju u Sinju? Porezna ju je zatvorila prije dvije godine. Tvoja priča mi baš i ne…

Iz mraka se prolomio zvuk sirena zračne uzbune, a s pročelja ruševne zgrade zaslijepili su nas reflektori.

- ŠT… – zaustio je Futro, ali su ga prekinuli rafali iz strojnica koji su počeli preoravati livadu ispred nas.

- MATERETI! – viknuo je Futro i povukao me na tlo.

Krank i Hess su također zalegli.

- TI i tvoja PITANJA, pićkatmaterna! – gurnuo mi je Futro glavu u blato.

Paljba je trajala par minuta. Komadi blata i kamenja padali su po nama. Kad je pucnjava prestala, još neko vrijeme čulo se mehaničko štektanje strojnica. Zatim je i štektanje stalo, a reflektori su se isključili i nastupila je grobna tišina.

- To je vjerojatno automstski sustav, aktivirao se na pokret… – rekao sam Futri, pljujući blato.

- Pas mater i Kranku… – prosiktao je Futro, a zatim podviknuo u tamu – Šta je to bilo, doktore, pićka li ti materna, jes nas doveo u stupicu? Ha, boga ti jebem?!

Nije bilo odgovora.

- Doktore, jes gluv?! – graknuo je Futro i bacio busen u njegovom smjeru. Začuo se tup udarac.

- Au! – zaskvičao je Hess.

- Hess! Đe je doktor?

- Nije s vama?

- Aupićkumaternu!

Ležali smo u tišini. Futrin fitilj se približavao kraju. Nije bilo vrijeme za pitanja.

A onda je nešto zacvrčalo. Zvuk je dopirao iz pederuše dr. Kranka koju je ostavio iza sebe.

- Aje, zamnom! – rekao je Futro i počeo puzati prema ovećoj stijeni. Slijedio sam ga. Hess je pokupio Krankovu torbicu i krenuo puzati za nama.

Dopuzao sam za Futrom i Koldmanom iza stijene, stežući Krankovu torbicu u ruci. Iz nje je dopiralo prigušeno LED svjetlo. Otvorio sam torbicu. Krankov GPS uređaj još uvijek je bio aktiviran.

- Šta, dokurca… Yakutsk? – rekao sam, gledajući u grafikon iscrtan na zaslonu uređaja.

iq

 Koldman mi je istrgnuo GPS iz ruke i pogledao u ekran. Lice mu se uozbiljilo.

- Šta gledate to? – upitao je Futro.

- Ništa bitno. Krankov GPS ostao je uključen… – rekao je i zveknuo ekranom GPS-a o kamen.

- Pametno! – rekao je Futro – Još nam sam treba da nas vide u mraku…

- Inače, očekujem ispriku, Futro. Izgleda da dobri doktor ipak nije toliko dobar kakvim si ga smatrao. – rekao je Koldman.

- Ho ho, Koldman, izvint ću ti se, i to pošteno… Drž me za riječ! Čim se izvučemo odavlem… – rekao je Futro čupajući nekakav komad drveta iz blata. Podigao ga je iznad stijene i počeo mahati njime. Reflektori su se opet aktivirali i počeli šarati livadom, a zatim se začulo i mehaničko škljocanje strojnica. Bile su prazne.

- Ajde de! – rekao je i ustao – Nema municije više! A onoga, Kranka… Jao si ga njemu kad ga nađem…

Reflektori su i dalje osvjetljavali pustoš oko nas. Od Kranka nije bilo ni traga. Oprezno smo se ustali. Koldman je promptno skinuo naočale i počeo ih čistiti od blata. Snimio sam Futru kako ga promatra, cereći se. Kad je Koldman vratio naočale na nos, Futro ga je iznenada ošinuo dlanom po zatiljku, tako da su mu naočale opet završile u blatu.

- Izvini jarane! – dreknuo je Futro i prasnuo u smijeh – Evo, ja ti se izvinijo! A HA HA HA! Ko što sam i reko! A HA HA!

Počeo sam se i sam smijati, toliko da su mi suze potekle. Koldman je raširio ruke u nevjerici, naizmjence nas pogledavajući.

- Nego, Futro – rekao sam kroz smijeh – mislim da znam gdje bismo mogli potražiti dobrog Doktora…

Inkasator

inkasator_h150- BAM! BAM! BAM! – zalupam na vrata kuće bez fasade, preko puta groblja u Srijanama.

Nije posebna. Kuća. Barem što se fasade tiče. Ovdje su sve bez fasade.

- BAM! BAM! BAM! – zalupam još jednom, jer, nitko nikad ne otvara na prvo kucanje.

Oni unutra, oni uvijek misle da će nevolja otići sama.

Znam, tri sam godine radio kao inkasator. Davno, doduše, kao u prošlom životu. Ali, u živom sjećanju, bez brige.

- BAM! BAM! BAM!

Oni unutra, oni uvijek misle da je s ove strane neka greška.

- BAM! BAM! BAM!

U biti, i jest. Zbog nje im i jesi na vratima.

- BAM! BAM! BAM!

Prvih nekoliko kucanja, uvijek se prave da nisi tamo. Prave se da kucaš na susjedova vrata. Samo budi uporan. Razmišljajući o susjedima, sami će doći do zaključka da se ne žele osramotiti. Pred susjedima.

- Ko je? – pita muški glas, ljutito, kao da smetam.

Želiš li ući, nikad ne odgovaraj na pitanja.

- Otvaraj!

I, odmah prijeđi na “ti”. Tako je intimnije.

S druge strane tišina.

- OTVARAJ!

Vrata se odškrinu za centimetar.

Oni koji se prave pametni, ti ne otkvače lanac.

- Koga trebate?

Ovaj se ne pravi pametan.

Ruknem vrata nogom, tako da ga odgurnu.

Gotovo se posklizne u izlizanim papučama na trošnom tepihu, teturajući unazad, dok se ne priljubi uz mjedeno ogledalo na zidu predsoblja.

- Šta je ov… ?!

Zakoračim unutra i potegnem ga otvorenim dlanom preko lica.

Uhvati se za obraz i pogleda me bijesnim pogledom nekoga tko misli da još uvijek ima kontrolu.

Naplaćujući TV pretplatu, naučiš da svi oni uvijek misle kako će se izvući.

- Greška… – kažem i zabijem mu šaku u kukastu, staračku nosinu. Naočale odlete u kut, a glava udari u ogledalo.

Pod naše noge, prospe se sedam godina nesreće.

Uhvatim ga za ovratnik kućnog ogrtača i zaštemam mu još jednu u nos. Ovaj put, iz smrvljene pulpe potekne more tamne krvi.

Kvrgava koljena koja vire iz poderanih dugih gaća otkažu u treptaju. Skljoka se na pod.

- Ajme, šta je ovo, GOSPE MOJA! – debela baba s viklerima proviri kroz vrata kuhinje i poklopi ruku ustima, kao da će povratiti.

Zatvorim ulazna vrata za sobom. Zakvačim lanac. Nikad ne znaš tko može zakucati.

Nije to bilo loše zaposlenje. Inkasator. Ostao bih na tom poslu, da nisam pio. Možda nije bilo suđeno. Možda i jest.

Baba vrišteći šmugne niz hodnik, dublje u kuću.

Pogledam ga. Pokušava ustati.

Zabijem mu šaku, negdje iznad uha. To ga priljubi na pod.

Jednom se rukom drži za uho, a drugom za nos.

Čučnem i odmaknem mu ruku s nosa.

Bulji u mene očima u kojima više nema kontrole. Samo strah.

- Čekaj me tu… – kažem i nabijem ga još jednom u već razbijeni nos.

Pogledam prema klimavom stoliću u predsoblju. Kukičasti tabletić je prekriven prašinom. Osim pravokutnika na kojem je malo prije stajao telefon.

Istrgnem kabel iz zida i slijedim ga do dnevne sobe.

Stara čuči iza trošne fotelje.

Drhtavim prstima gađa brojčanik.

Nogom joj izbijem telefon iz ruku, a zatim i umjetno zubalo iz usta.

Kad naplaćuješ pretplatu i ne dopustiš da te odjebu, tipa, gurneš cipelu između vrata i okvira, uvijek se prvo dohvate telefona.

Patetično puže balkonskim vratima koja vode na terasu. Kao da nisam ovdje.

- Baba… – kažem.

Mirna, ona se nije uhvatila telefona. Mirna je odšetala hodnikom stana na Trešnjevci, vrteći svojom zamamnom guzicom u ogrtaču od prljave svile. Iz kuhinje se vratila s trolitarskim tetrapakom Vranca u jednoj i dvije čaše od senfa u drugoj ruci.

- Baba… Još uvijek sam ovdje.

“Zadnjih četrdeset kuna sam dala za ovo”, rekla je. Mirna.

- Baba!

Zastane i okrene glavu prema meni. Baba. Mirna je prošlo vrijeme, ako nisi primjetio.

- Kud ideš? – pitam.

Baba nastavi puzati.

“Čaša je tu…”, rekla je. Mirna. “…ako želiš podijeliti”, dodala je i odložila čašu na klimavi stolić u predsoblju. Nije bilo tabletića. Samo neotvoreni računi.

Zakoračim preko sobe i udarim je nazubljenim potplatom u debeli vrat. Nekoliko puta. To ju odgovori od puzanja.

Želio sam podijeliti. Vino, i mnogo više od toga. Zatvorio sam ulazna vrata i zakvačio lanac. Nikad ne znaš tko može pokucati. Mirna nije ni trepnula. Želio sam isprazniti čašu i izliti se u prljavo staklo.

Vratim se u predsoblje. Stari tiho stenje na podu.

- Diži se…

I on se pravi da nisam ovdje.

Inkasator. Uskršnji zec. I ja. Ista kategorija.

Mirna se nije pravila da nisam tamo. Podijelili smo vino. I mnogo više od toga.

Udarim ga nogom, da mu privučem pažnju.

Gleda me staklenim očima.

- Diži se… – ponovim i dohvatim ga za kapuljaču kućnog ogrtača. Vidio sam takve u Lidlu.

Ogrtače.

A, i ljude.

Zgrabim ga za mlohavi trbuh i osovim četveronoške.

- Idemo… – pokažem niz hodnik.

Mirnu sam u dnevnom izvještaju proglasio “nenaplativom”. Kontrolori dopuštaju određen postotak. Kad vidiš da neće biti naplate bez da nekome razbiješ glavu, na listi ostaviš oznaku za pravnu službu. Da im pokušaju uzeti plaću, penziju, socijalnu pomoć, što god. U redovima HRT-a, razbijanje glava nije bilo poželjno. Mirna ionako nije imala ništa.

- Brže! – udarim ga nogom u debelo dupe. Nekoliko puta. Dok ne dođemo do dnevne sobe.

Posjednem ga u fotelju.

- Tvoja fotelja, a? – upitam.

Kimne glavom.

- Voliš gledati televiziju u njoj?

Kimne još jednom. U šoku, misli da smo pronašli zajednički jezik. Misli, bit će sve u redu.

Pretplata je glasila na Mirninog starog, kojeg je pokopala šest mjeseci prije nego što sam pokucao na vrata. Nakon vina, pokazala mi je smrtovnicu, iako bih joj vjerovao i bez toga. U inkasatorskom poslu, navikneš da ljudi misle da im ne vjeruješ.

Kimnem i ja njemu.

- Ja sam izašao iz nje…

Pogleda me upitnim pogledom.

- Televizije.

Pokucao sam na Mirnina vrata još mnogo puta. Mirna je uvijek otvorila na prvo kucanje. Zajedno nismo imali ništa. To smo i dijelili. Ništa. Pili smo i jebali se, ćerdajući dane u beznađu.

Dovučem babu pred njegove noge.

- Nemamo par… – krene stari, jedva ga čujem do babinog naricanja.

Zalijepim mu šamar.

- Nisam te pitao za pare – kažem.

Baba i dalje povraća riječi.

Osvrnem se po sobi i dohvatim masivni tabure. Težak u tri pičke materine. Spustim joj ga na glavu i sjednem na njega.

Tako je već bolje.

- Imaš brata? – pitam. Svi oni uvijek imaju brata.

Mirna je otpratila svog starog u grob. Rak kostiju. Nije odabrala živjeti s njime, ali nije imala kuda otići. Ne nakon što je pobjegla od muža policajca, koji je brutalni dio posla redovito donosio kući.

- Umra je… – kaže stari.

I dalje ne zna o čemu pričamo.

- Bio oženjen?

- Valaj… Za Đulu, ođe iz Trnbusa – kooperativan je.

Nakon narogušenosti, uvijek postanu kooperativni. Još uvijek misle da će se izvući.

Mirna je odmah bila kooperativna. Ali, ne da se izvuče, nego da se uvali još dublje. Život je vidjela kao kartu u jednom smjeru.

- Đeca? – upitam na dijalektu, jer sad smo prijatelji.

- Ima kćer u Zagrebu…

Kad je stari skvrknuo, Mirna nije imala para ni za ukopno mjesto.

- E, pa, ja sam muž te kćeri.

Pogledam mu oči. Sad više ne misli da će se izvući.

Trebala je naslijediti nekoliko hektara zemlje u nekoj zabiti. Podigla je kredit da pokopa starog i namjeravala ga vratiti kad proda zemlju. Kao polog, ostavila je stan. Onaj na čija sam vrata zakucao.

- Policajac? – pita stari razrogačenih očiju.

Ali, ispostavilo se da je stric dvije godine ranije zemlju prodao državi.

- Otprilike.

Mirna se klela da je stričeva punomoć bila falsifikat i da joj stari to nikad ne bi napravio, ali meni se, iskreno, živo jebalo za to. Bili smo toliko izgubljeni da je bilo najbolje ignorirati uspomene na neke prošle živote. One u kojima to još nismo bili.

- Al, Mirna se razvela….

Izvadim rasklopni nož i zabijem mu ga u donji dio trbuha, tamo gdje nema ničega osim sala.

Ostavim ga tamo. Nož.

- Sad znaš i zašto.

Zemljom koju je prodao, danas se prostire autoput. Onaj kojim sam stigao ovdje. Stari toliko vrišti da ga vjerojatno čuju na njemu. Autoputu.

Dohvatim tabletić s televozora i uguram mu ga u usta. Utihne. Ne pokušava ga izvaditi, iako ima slobodne ruke.

- Onda? – upitam.

Gleda me telećim pogledom.

Baba opet stenje.

Ustanem, podignem tabure i stanem joj petom na lice. Još uvijek stenje. Prebacim cijelu težinu u petu.

- Jel bolje ovako, baba?

Nije bolje.

Maknem nogu i vratim tabure. Napokon tišina.

Mirna je mrtva je već neko vrijeme. Očevid je zaključio da je pijana pretrčavala prugu. Nesretan slučaj. Tamo kod Zapadnog kolodvora, gdje svi krišom prelaze.

Pripalim cigaretu.

Poznavao sam je dovoljno dobro da budem siguran kako se nije zabunila. Vidjela je taj vlak. Bio je to njezin vlak. Pričala mi je o njemu. O vlaku koji svakog poslijepodneva u 14:32 dolazi iz Zaprešića. Govorila je kako sanjari da će je taj vlak jednog dana odvesti u neki drugi život.

U neku ruku, i jest.

- Onda? – ponovim.

Upitno me pogleda.

- Gdje su pare? – pitam, i nakratko mu izvučem tabletić iz usta.

Kad je umrla, nisam imao para da je pokopam. Nisam podignuo kredit.

- Kad ti kažem, nemamo par…

Vratim tabletić, a onda dohvatim dršku noža i okrenem ga u njemu.

Vrišti kroz tkaninu.

Dok je trajalo, bilo je gotovo lijepo. Ako ne lijepo, onda barem utješno. Jebali smo se i lokali cijele noći. Ona bi ujutro odlazila na spavanje, a ja na posao.

- Gdje su pare?

Vrišti.

Ošamarim ga, da dođe k sebi.

Gleda me staklenim očima.

- Koje pare? – pita čim mu ponovno oslobodim usta.

Nakon nekog vremena, otkazao sam svoje podstanarstvo, ali stil života je bio prezahtjevan da bi kadrovska HRT-a ne bi otkazala mene. Kad si konstantno mamuran, pitanje je koliko umirovljenih oficira koji se dohvaćaju telefona možeš izdržati prije nego što… Prije nego što učiniš nešto što nije poželjno u redovima HRT-u.

Pravna služba ne voli kad im otimaš kruh iz usta.

- Koje pare? – pitam, kao da ne razumijem pitanje. U očima mu se pojavi iskra nade. Ponovno mu začepim usta. Iskra se ugasi.

Nisam se žalio. Posao me ionako samo ometao u jebanju i lokanju. Kažu da u životu moraš raditi ono što voliš. Kad je Mirna umrla, ostao sam u stanu i nastavio lokati, bez jebanja. Nitko me nije tjerao.

- One od autoputa… – kažem okrenem nož još jednom.

Bilo je dobro, dok banka nije došla po kredit.

- Hmmmprrr… – mumlja kroz tabletić.

I tako, eto me ovdje.

Kod strica.

Ne bih rekao da ima pare, ali ne mogu biti siguran. Tek kad se uvjerim, reći ću mu da sam zapravo došao živjeti s njima.