Bajka

bajka

- Juneća ljeskavica! – pobjedonosno je rekao, gledajući u nju, dok je s obje ruke otvarao i zatvarao novine, koje su u tom trenutku izgledale kao ogroman leptir.

Slagala je posuđe u perilicu u svojoj odori medicinske sestre.

- Zamisli – nastavio je – ako izostaviš samo jedno slovo, pazi, jedno slovo… Jebate, pa to je baš krasno. Ljeskavica. Živjeli tipfeleri. Baš mi uljepšalju život. Vratio je pogled na novine.

- Bolje bi ti bilo da si nađeš kakvu djevojku – rekla je, nabadajući prljave žlice u perilicu.

Spustio je rasklopljene novine na prsa i duboko udahnuo. Zatim izdahnuo kroz stisnute usne.

- Nemoj mi tu puhati… Ozbiljna sam.

Zatvorila je perilicu, a zatim par puta pritisla neke tipke na njoj. Iza svakog pritiska začuo se jednolični elektronični pisak. Bip-bip. Bip.

- Znaš da sam težak… – rekao je i opet na trenutak zastao iza dugog uzdaha, a zatim ispuhnuo – Čovjek.

- Ti i ne pokušavaš.

- Ima nešto i u tome.

- Dobro znaš da ima.

Mačka je ušetala kroz otvorena balkonska vrata i skočila na novine na njegovim prsima.

- Miiica! Pa tko je micika! Pa tiii!… Ti! – tepao joj je kao kakvom djetetu. Mačka je ispustila kratak mjauk, a zatim se glavom počela trljati o njegov obraz.

- Eto, nabavio sam mačku. I to je nešto.

- Daj, barem probaj… Barem probaj. – rekla je.

Perilica je bipnula još jednom i onda počela rondati.

- Gle, probao sam. Znaš da sam probao. Ali ne ide to tako. Znaš da ne ide.

Okrenula se prema njemu i naslonila ruke na bokove.

- Ne ide?

- Znaš i sama kakav sam. Recimo, uvijek ostavljam knjige rastvorene licem nadolje. Stvore im se ružna zadebljanja. To nekim ženama smeta.

Pognula je glavu i odmahnula njome par puta, gledajući u pod.

S televizora je dopirao dijalog iz nekog trash filma: “Zemlja sve više ponire prema suncu! Sprema se armagedon! Ali to znaju samo odabrani!”, dramatično je izjavio bradati znanstvenik u bijeloj kuti. “Dakle, zato imamo epidemiju samoubojstava među bogatašima!”, mudro je zaključio njegov pobočnik.

- Pravi si dragulj. Nebrušeni.

- Jesam, ali jebat ga.

- Bila sam ironična.

- I ja.

Sjela je i nalaktila se na stol, stavivši bradu u šake.

- Baš uvijek moraš biti u pravu?

Pogledao je kroz prozor, a mačka mu je skočila s ramena.

- Bah. Star sam… Kako znam? Tony Hawk je posijedio. Vidio sam ga neki dan na teveu. – rekao je odsutno.

Neko vrijeme su šutjeli i gledali mačku kako šapom šamara zavjesu. Ispratili su je pogledima kad je otrčala iz sobe.

- A kako ti se ja sviđam, nakon svega? – rekla je, ravnajući nabore na hlačama pokretima koji su otkrivali nelagodu.

- Nakon čega?

Pogledala ga je ljutito.

- Zbilja si teški govnar. Najteži.

- Nisam. Samo sam tužan. Preko mjere.

- Znaš li da ovakve situacije, ovo između nas, postoje samo u bajkama?

- Život i je bajka, micika.

Mačka je poslušno mjauknula negdje u stanu. Oboje su se nasmiješili.

- Eto! – rekao je.

- Kako god… Idem po dijete. Baka je već sigurno izmorena.

Ustala je od stola. Dok je vraćala stolicu na mjesto, progovorio je.

- Oprosti.

Zastala je i nakrivila glavu, gledajući ga. Gaće su mu bile zaflekane crvenom vinskom mrljom.

- Pa, u bajkama nema mjesta greškama. Dakle, nema ni mjesta za oprost. Opusti se. – rekla je tiho.

- Nisam baš siguran u to. Do sretnog kraja uvijek padne par glava.

- Kompliciraš – rekla je, nagnula se i utisnula mu lagani poljubac u obraz.

- Vidimo se – rekli su istovremeno.

Teški gnoj

grafit

- Hard pus! Wee-haa! – uzviknula je djevojka i otpuhnula paperjastu kosu koja joj je padala preko očiju. Pljesnula je po ramenu svog grafiterskog sudruga, koji je, ruku nasonjenih na bokove naginjao glavu lijevo-desno, škiljeći u remek-djelo koje su upravo ocrtali po zidu.

Iskoračio sam iz mraka, glasno hraknuo, a onda i pljunuo.

Okrenuli su glave, obrva odignutih u čuđenju.

- I nije nešto… - rekao sam, gledajući u grafit.

- Debeli, mi tu slikamo – rekao je mladac s Richie-Hawtin frizurom, kurčevito mućkajući svoju limenku spreja. Cok-cok-cok.

- I ne jebemo te ni pol posto – rekla je zdepasta djevojka, počešavši se visokom starkom po listu suprotne noge u crnim tajicama.

- Šetaj - rekao je mladac i dalje cokćući limenkom.

- Mislim, linije su vam prozaične – rekao sam, šireći ruke, dok sam im prilazio bliže.

Pogledali su se.

- Prozaične? Kaj ti to uopće znači? - rekla je mala i otpuhnula čuperak s oka.

- To ti dođe nešto, kao, totalno sranje – rekao sam.

- Ma nemoj!? Debeli traži nevolju? – okuražio se hawtinoliki i zaštitnički iskoračio pred svoju djevojčicu.

- Gle, ovaj luk na zadnjem slovu…

- Luk? Ma kaj TI znaš, odrp…- rekao je momčić prkosno, taman prije nego sam ga zaštemao bokserom u zatiljak. Poslušno se složio na majku zemlju, jaučući i trzajući nogama.

- AAAAA! PA KAJ RADIŠ TOO?! – drečala je hipsterica, držeći se gojaznim rukama za lice.

- Šta, kaj radim? Lezi dolje! – pokazao sam prstom kraj njenog grafiterskog boga.

- ZVAĆU POLICIJU! – zaskvičala je.

Pokazao sam joj značku iz jakne. Kad je opet zavrištala, lijevom nadlanicom sastavio sam joj šamar s masnim licem.

- Policija je već tu. I nema vremena za pizdarije – rekao sam mirno i šutnuo je đonom pod jetru, a ona se presavinula u čučanj, držeći se oko struka.

- Gospodine, nemojte! Fakat nismo htjeli! Platit ćemo! – stenjala je dok su joj debeli obrazi podrhtavali ispod suza.

- Gico, nemaš ti para za ovo – rekao sam.

Otkopčao sam hlače i počeo pišati po njenom grafiteru koji se u fetalnom položaju držao za glavu i cvilio.

- A-a-a! – jecala je mala u nevjerici.

- Glasna si. Nemoj da opet moram izvući prigušivač – podigao sam šaku s bokserom, a ona je odmah prigušila jecaje.

- Taaa-ko! – zakopčao sam rasporak – A sad, dajte osobne. Brže!

Mala je drhtavom rukom iščupala osobnu iz džepa.

- Nemam – prostenjao je slikar.

- Nemaš? To nije dobro. Tko nema osobnu, taj dobije kaznu! – prignječio sam mu gležanj đonom i zgulio ga kružnim pokretom, kao kad gasim cigaretu. Zaurlao je od bola.

- Tišina! – prislonio sam mu đon na drugi zglob.

- Gospodine, nemojte molim vas! Platit ću vam! – skvičala je mala.

- Gospodin? – okrenuo sam se oko sebe – Ne vidim ja tu nikakvog gospodina… Al, neki debeli je maloprije prošao ovuda. Možda da njega pitaš? – rekao sam odsutno i šutnuo malog jaja. Ne prejako, da se ne onesvjesti, tek da mu zasvijetli pred očima.

- EVO EVO! UZMITE MOLIM VAS! – pružila mi je kvrgu od zgužvanih novčanica.

Uzeo sam gutu papira i počeo naglas brojati.

- Sto, dvjesto, tristo, petsto… Mala, odakle ti pare? Em vrijeđaš policiju, em kradeš, a? – cimnuo sam laktom prema njoj, a ona je ciknula i pognula glavu bliže zemlji, štiteći se uzdignutim rukama.

- Osamsto pedeset kuna? Previše ti je to za izlazak. S tim novcima ja bih, da sam prijestupnik kao ti, recimo, kupio drogu… Znači još se i drogiraš?! Kud to današnja mladež ide, zbilja mi nije jasno…

Zgužvao sam novčanicu od 50 kuna i pogodio je njome u glavu. Zapišani vizualni umjetnik bolno je disao kroz stisnute zube.

- Kupi mu hanzaplast – rekao sam, i zatim pogledao na sat – Idem sad nešto pojesti. Imate točno dvadeset minuta da se izgubite. A i ne morate. Ako se opet sretnemo, vratit ću ti novac. Nakon porcije Rubeljevih ćevapa sam uvijek neki ozaren.

- Hvala vam, ne treba, hvala vam - mantrala je djevojka u šoku, vukući za ruku šepajućeg hipsterčića.

- Brže to malo! Nismo na korzu, bogamu! – podviknuo sam za njima. Još neke dvije minute čuo sam jecaje iz mraka, a onda sam ostao sam ispod mosta.

- Moj Renato… Šta bi ovaj grad da tebe nema? – pomislio sam naglas, stavljajući cigaretu u usta – otišlo bi sve u kurac. U-ku-rac.

 

Jednostavni ljudi

eunuh

- Kad me ti jebeš, zbilja mi je najljepše – rekla je dok sam preko nosa gledao u njene izdašne sise koje mi je pritisla na prsa. Pljesnuo sam je po krupnoj guzici s obje ruke, a zatim joj zagnječio guzove.

- Ti, ti, ti! – govorila je kroz svoje lijepe zube dok me držala u zagrljaju, tapkajući me nekim od prstiju po zatiljku. Pokušala me, smijući se, ugristi za ušnu resicu, a ja sam retardirano vrtio glavom, zveckajući zubima.

- A ti? – rekao sam kad je prestala.

- Ne, samo ti!

Odgurnuo sam je ustranu. Prevalila se na bijelu plahtu. Meso.

Nalaktila je glavu u dlan i pogledala me.

- Ti! – rekla je opet.

- Meso si – rekao sam, gladeći se desnom rukom po lijevom ramenu. Komarica je opisala krug iznad nas i nestala kroz prozor u mrak.

- Ne volim te – rekla je.

- I ja sam meso – rekao sam.

Otišao sam po još jedno pivo. Na povratku, uzela mi je bocu iz ruke i otvorila je zubom, donjom keramičkom trojkom. Kad sam posegnuo za bocom, brzo ju je izmakla i ostavila izvan mog domašaja, na stoliću kraj kreveta-strunjače.

- Neće ići! – uperila mi je dlan u lice.

- Gdje – je – moje – vino? – rekla je strogo, naglašavajući svaku riječ kao kakav SS narednik.

- To je tvoj problem. Vi bogate cure. Ti i tvoje vino. I tvoji keramički zubi.

- Ti i tvoj veliki siromašni nos! Izgleda k’o dupe! – rekla je, elegantno odskočila sa strunjače i krenula u mrak, mašući svojom zrelom guzicom.

- Ljepši je od tvoje celulitne guzice! – slagao sam. Čuo sam kako se smije iz mraka.

Kad se vratila, pokazala mi je butelju vina i srednjak.

- Gdje ti je vadičep? – upitala me.

- Imam samo stavičep.

- Lako ti je sad biti heroj – rekla je.

- Tako je. Moraš paziti s kim liježeš.

- Drkadžijo! – rekla je i komično okrenula očima.

- Lako ti je sad biti heroj – rekao sam i zaroktao od smijeha.

Sam

caravan

Za birtijskim stolom utakao sam crno vino u svoju crnu gušu. Sjedio sam i za ostalim stolovima; i pričao, za svakim stolom svoju priču.

Za stolom odmah desno od moga, pričao sam plavokosoj mršavoj djevojci: “Jutros Sutra. Moj najbolji imaginarni prijatelj. Indijac. Šurjak Kama Sutre”. Raširenim prstima obje šake napravio sam besmislene jelenske rogove iza glave. Smijala se.

Za stolom lijevo govorio sam iza debelih stakala svojih naočala s retro-okvirima koji su vrištali šezdesete godine dvadesetog stoljeća: “Ponekad je dovoljno da letimično pogledam naslove na internetskim novinskim portalima da bih osjetio fizičku bol. Zapravo, ne ponekad; uvijek. Ako im još dodaš i retardirane komentare jedva pismenih čitatelja, doživljaj je potpun.”

Sa stola pokraj, doviknuo sam onome sebi iz šezdesetih: “Jebi im mater! Jebeni genetski otpad!”, prošetao do džuboksa i počeo lutati prstom po ekranu osjetljivom na dodir. Pustio sam Panterinu posvetu Black Sabbathu, Planet Caravan, opet.

A za stolom kraj ulaza, glasno sam pričao, toliko da su se sve moje glave okrenule prema meni: “Danas sam kolegi prstima po zamagljenom staklu njegovog golfa dvojke oponašao zvukove smrti i pakla i svakakve još zloslutne zvukove. Skriiič, skriiič, tulio sam jagodicama po njegovim tintnim staklima.”

Kao konobarica, pričao sam zgrbljenom pijancu za šankom: “Okrutnost uvijek najefikasnije prenese poruku. Ali moraš paziti na kome je primjenjuješ. Može ti se vratiti.”

U separeu, promrmljao sam si u bradu, rukom stežući zamašćenu pivsku bocu: “Jebat ću ti križ na grobu”, i utegnuo svoju maskirnu vojnu odoru. Pištolj iza pojasa mirisao je po strojnom ulju.

Za šankom, pogrbio sam se još malo prema konobarici i rekao: “Još jedan pelinkovac.”

Dok sam izlazio iz toaleta, rekao sam, okrenuvši se sebi za stolom do zida: “Zapravo, ne znam zašto me itko ima za prijatelja. Ili zašto bi me imao. Uvijek govorim istinu. A ona je uglavnom neugodna.”

Ne obazirući se na to što sam se iza nekog stola iz mraka upitao zašto govorim krajnje nespretnim književnim jezikom, produžio sam dalje. Oštrim pokretom zatvorio sam rasporak i sjeo u kut ispod zvučnika koji je molio Music’s Not For Everyone. Dugokosa sa susjednog stola me, kroz ironičnu crnu glazbenu misu, upitala: “Voliš Chain & The Gang?”

Nisam čuo da joj je itko odgovorio.

Najbolji naslov ikada

bk

- Gledaj ga, gledaj! On ti je ubijao mačke kad je bio mali! – rekao sam svom crnom mačku, pognuvši mu se skoro do njuške, istovremeno upirući prstom na brata. Mačak je nakrivio glavu, pogledao me u oči, par puta trepnuo i onda nehajno odšetao, s repom visoko u zraku. Brat je odmahnuo glavom par puta i gledajući me ispuhnuo zrak: “Ššššš…”
Dodao sam mu crni fascikl s police.
- To je to? – upitao je, primajući ga s obje ruke.
- To je to.
- Dobro. Nemoj da se moram vraćati. Znaš da te moja žena ne voli. Još više nego što ne voli mačke.
- Pošalji onda nju – rekao sam, rukama nervozno tražeći cigarete po džepovima.
- Neće ona nikuda. Pogotovo blizu nekakve mačke. Otkad su je izgreble, oprezna je.
- Žena ti je vampir.
- Ima i gorih.
Ne znam baš da ima gorih, pomislio sam.
- I to što kažeš… A pse? – rekao sam, pripaljujući švercani crveni Marlboro iz Alžira.
- Šta pse?
- Znam da ih ti voliš. A ona, voli li pse?
Napravio je grimasu usnama kao da jezikom čisti ostatke hrane iza zubiju i duboko uzdahnuo. Zatim je pogledao u pod i prošao prstima desne ruke kroz kosu.
- Gledaj, jedino mi je važno da su svi podaci ovdje – rekao je, podigao fascikl i značajno njime zaklimao.
- Tu su. Nisam idiot. A i meso je meso. A krv nije voda. A žena ti je vampir.
Pojačao sam muziku na starom kasetašu. Svirala je kompilacija koju mi je iz Tajlanda donijela prijateljica. Na omotu je srebrnim markerom napisala “Siam, I am” . Čudna mješavina francuskih šlagera i rocka sedamdesetih, elektronike, jazza i, pretpostavio sam, tajlandskog folka. Prijala mi je; tim više što je acid upravo počeo ispisivati svoj lelujavi ples po mom matematički egzaktnom svijetu.
- Dobra ti je muzika – rekao je brat.
- Postat će i bolja.
Odigao je obrve i lagano iskrivio kut usana u osmijeh.
- Ne sumnjam – rekao je, okrenuo se i pošao prema izlazu.
- Pozdravi ženu – rekao sam, prateći ga.
- Možeš misliti.
Izašao je, a ja sam za njim zaključao vrata. Kad sam se okrenuo, mačak me gledao, jednim okom vireći iza kuhinjskog dovratka. Namignuo sam mu, a on je upitno mjakunuo.

Nedjeljom u 2

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Svake godine stigne to jedno popodne u kojem karcinom proljeća otvori prozore i pusti nas jedne drugima u živote.

- Još, još… A-aa-aa-aaa! - čuje se odozdo, s prvog kata.

Srednja, zapravo, sada starija Andrićka je očito na produženom vikendu. Onu originalnu smo pokopali prošle zime. Ispratili smo je, svi stanari zajedno, postrojeni na vjetrometini ispred mirogojske mrtvačnice. Svi osim Robija.

Robi stanuje na krovu, u adaptiranoj prostoriji za sušenje veša. On nije došao jer ne voli nikoga. Iako, lijepo bi se uklopio. Barem vizualno, jer odijeva isključivo crno. Posao mu je primati plaću na račun ratnog PTSP-a i svakome, presporom za bijeg, objašnjavati da je ustaša. S velikim U.

Ni ja ne volim nikoga, ali supruga me potjerala na sprovod. Nije red da budem kao Robi, rekla je. Ona je ostala kod kuće, jer svi znaju da ona nije kao Robi. Ja sam, kako je objasnila, granični slučaj. Bez čvrste ruke, i ja bih bio kao Robi.

Bilo kako bilo, nekad srednja, a danas starija Andrićka je na produženom vikendu. S novim jebačem. Novim u tužnom nizu koji popunjava još od razvoda. Ovog tamnoputog ćelavaca često viđam na stepeništu. Nosi pohabanu sportska torbu na ramenu i gleda me ravno u oči. Kad ga sretnem, zamišljam kako mi se unosi u lice i urliče: “SNIFAJ ŠABANE!”, gurajući mi pod nos crne nokte koji mirišu na stariju Andrićku. U stvarnosti, tek klimnem glavom i odnesem smeće do kontejnera.

- Kuiš stari, srednja ti se razvela od muža tam negde devedesprve-druge. Zval sam ti ga ja u HOS prije toga, bil je vojno lice. Al ‘naš kak to ide. Oficir JNA, jednom i zauvek. A ti se ne menjaju. Fakat ne. Ko zna z čim su mu filali glavurdu tam u JNA… A najmlađa Andrićka, ne, ta ti ne voli dečke, stari.  To moš bit ziher! – jednom mi je rekao Robi i zastao, kao da će pojasniti, a onda mu je na asfalt ispala puna boca Žuje iz ruke omamljene Tramadolom.

Sunce na trenutak probije oblake, ali proljetni pljusak i dalje visi u zraku. Otvorim prozore da stan upije što više vlage. Kasnije ću uključiti klimu i gledati kako kondenzat kaplje po prozoru kučke u suterenu. “Prosim lepo, ja uvek skupljam kakicu iza svog Bubeka!”. Kakicu. Pička joj materina. Samo to zna ponavljati. Kakicu. Nisam jednom ugazio u govno njezine usrane džukele. Jedva čekam novi val tenzija. Par kuna veći račun za struju kupuje mi neprocjenjive sate socijalne igre. Kad si nezaposlen i bez djece, nečim moraš prekratiti vrijeme.

U biti, suterenska vještica je tek izlika. Pravi razlog za otvorene prozore je da mi žena ne sere što opet pušim. Znam da će onjušiti stan, čim se dobro potrošena vrati s nedjeljnog – šatro – team buildinga.

“Team building? Nedjeljom?”, glumio sam začuđenost uz jutarnju kavu, znajući da se, zapravo, ide jebati s nekim podređenim uredskim štakorčićem iz firme ili kurčevim trenerom u toplicama za nerotkinje pretvorenim u wellness centar. I nije da me to posebno smeta jer, tko god da je namiruje, zaslužio je ono što će dobiti. Da pičke imaju certifikate, na njenoj bi pisalo “ulazak na vlastitu odgovornost”. Ali, smetat će me ako me probudi kad dobro potrošena dođe kući, pizdeći što joj stan opet smrdi na “moje prljave cigarete”.

Sjedim tako uz otvoren prozor i pokušavam pisati neki veliki roman. Onaj koji pišem već petnaest godina. Zadnjih deset samo snatrim o njemu, mnogo više puneći pepeljaru nego stranice. Iz mene ne izlazi ništa pametno, kao i mnogih drugih poslijepodneva. Ali, odbijam odustati. Možda baš zato što mi je ona odmah, još dok smo se, kao, voljeli, rekla da se okanim ćorava posla i da nikada neće biti ništa od mene.

- A!, A!, A!… Aaaaah… – uzdasi iz donjeg stana počnu rešetati kao ritam mašina.

Nekad srednja, a danas starija Andrićka, sigurno volontira u nekakvoj udruzi za zaštitu prirode. Loš izgovor za trošenje u planinskoj travi, uz visibabe ocvale kao njene sasušene sise. Ipak, unatoč aktivističkom grljenju drveća i svi-smo-jednako-dragocjeni mantri, apsolutno ne tolerira to što joj je kći lezbača. Zato mala Andrićka jedva čeka da mater familias ode na svoju prirodom infuziranu jebačinu na Sljeme ili Plješivicu. Jer, dok se stara pod vedrim nebom troši tipa s drebanga, mala u četiri zida troši kratkokosu liberalnu prijateljicu.

Kroz svaki prozor, uključujući i Andrićkin, odjekuje glazba uvodne špice “Nedjeljom u 2″. Kako je Robi jednom rekao: “Nedjeljom u 2?! To je ono kad neki zdrkani intelektualac daje intervju ćelavom Srbinu?”

Danas su Stankovićeva pitanja isprekidana zvukovima jebačine s prvog kata.

Pripalim još jednu i približim stolac prozoru. Opet ništa od pisanja. A i bolje je mi je ispuhivati dim direktno van. Ako se uvuče ne u presvlake, možda ću preživjeti Smaugovu pustoš kad se zmaj vrati.

Stenjanje postaje sve glasnije. Stanković također, jer susjed Barić ne želi da djeca njegove žene slušaju lezbijske uzdahe. Naviknuta su na cviljenje i potmule udarce dok im mlati majku. Oženio ju je zbog stana, nakon što im se otac objesio kad je izgubio posao u nekoj davno zaboravljenoj privatizaciji. “Još malo pa bute svi vani”, često razmišlja naglas, “Se bum vas pospremil vu kontejner! A onda bu Stankec Barić gazda od stana, pička ti materina i tvom nakotu…”

Protresem novu limenku piva, gurnem je kroz prozor i otvorim, šaljući Bubekovoj vlasnici foršpan večerašnjeg trilera.

Klinke ispod se zabavljaju sve bolje, a s njima i ostatak stanara, kojima postaju sve ozbiljnija zamjena za Stankovića. Povučem dva dima i otresem pepeo na pod, jer, nosi me prvi val proljeća i danas je sve moguće. Odjednom, s krova zagrmi Thompson.

Robi je opet popio. Opet, kao i jučer, kao i prekjučer, kao i dan prije toga, kao i sve dane prije toga. Robi umjesto žene ima vojnu mirovinu, a umjesto posla sklopivu stolicu na krovu. Do podneva obično pije u tišini, a onda, kad ga dovoljno uhvati, pusti Thompsona da protjera bandu s izvora Čikole.

Tamo dolje, curice se zaista opuste i zaborave na kočnice. U nekom prošlom životu, u kojem mi je još bilo stalo do nečeg većeg od sitnog podjeba i uživanja u tuđoj nesrećim, vjerojatno bih im zavidio. U ovom me više zanima hoće li suterenska pekinezer-kurva proviriti iz stana. Čisto da joj pošaljem još malo susjedske ljubavi.

Privukle su Robijevu pozornost. Pored prozora proleti staklena boca piva, što baš i nije neuobičajeno. Gurnem glavu na njom, taman da je pogledom uhvatim kako se rasprsne na betonu dvorišta. Puna je, što jest neuobičajeno. Malo me razjebe to Robijevo pretjerivanje, jer moje otresanje pjene sad izgleda impotentno. Thompson zapjeva još jače, za bocom proleti i plastična stolica, a Robi zaurla: “SAĆU VAM SE MAJKE NAJEBAT!”

Na svim etažama istovremeno, stanari utišaju HRT i pojačaju Robija.

Skočim na noge, sjurim se stepeništem kat niže i zalupam surovo na Andrićkina vrata. Mala ih naglo otvori. Polugola, ali spremna za konfrontaciju, s aktivističkim pamfletom u očima. Grubo je odgurnem ustranu, zakoračim u stan i brzo zatvorim vrata za sobom.

- Pa, jebem ti ma…. – zausti dok otkopčavam remen, spuštajući hlače i gaće u jednom potezu.

- Koji kurac?! – kriješti mala s rukama iznad glave. Ovo nije lezbijska melodrama, producirana EU fondovima, kakvom zamišlja svoj život. Uplašeno lice Auschwitz-kratkokose prijateljice proviri iz sobe.

- Pssst… – stavim prst na usta i pokažem glavom prema vratima.

Stubištem odjekuje topot, ravno sa zadnjeg kata, kao da se Robi spušta na vrancu iz neke Thompsonove budnice. Čim udaranje vojnih čizama prestane, zagrmi lupanje na vrata.

Razbarušim dugu kosu, uspomenu iz nekih drugih vremena. Spuštenih hlača naglo otvorim vrata. Robi stoji u uniformi HOS-a, crven u licu.

- Da, Robi? – upitam.

- Ti? – promrmlja, buljeći u moje golo međunožje.

- Ja.

- Pa, mislil sam…

- Da mi je žena opet na karanju s nekim pederom iz ureda? Dobro si mislil.

- Pa, jebem ti mater! – podboči ruke na vojni opasač - Ipak nisi derpe kak zgledaš… – skine pogled s mog kurca i pogleda malu Andrićku i prijateljicu.

- A ti mala, bilo je i vreme da se natakneš na nekaj konkretnoga – okrene se na peti i odmaršira uz stepenice, dobacujući – Al mogla si nać i nekaj boljega…

Zatvorim vrata i navučem hlače.

Prijateljica iskorači iz spavaće sobe, umotana u plahtu. Izgleda baš kakvom sam je i zamišljao. Ravna, ali nazubljena.

Namignem da razbijem nelagodu.

- Hvala, susjed, ali, Robi će svima… – kaže Andrićka.

- Izlajati da sam te okretao nedjeljom popodne?

Nakratko ušuti.

- Pa, da… Ja ću…

- Svima reći da si lezbača? Ili da mi se žena štepa u toplicama? I jedno i drugo već znaju.

Opet tišina.

- Oćete barem popit cugu s nama? – pita prijateljica vedro.

- Bolje ne.

I dalje se gledamo.

- Ali, malo onog skunka koji pušite cijeli dan bi…

Mala Andrićka rumenih obraza otrči u sobu. Kad se vrati, gurne mi vrećicu u ruke.

- To je previše… – zaustim.

- Samo vi uzmite. Budem vam spakirala i…

- One enchilade koje ste pekle? To može.

- PA, NIKAD MIRA, MAMU VAM JEBEM PEDERSKU… – urla Robi dok divlje otvara vrata.

- A, ti si… – mirno kaže kad me ugleda.

- A, mogu bit i peder, ak bi te to baš usrećilo – kažem dok ga obilazim i koračam kroz hodnik prema ravnom krovu.

Zavalim se u rasklopni stolac okupan zubatim suncem.

Robi izađe za mnom. Osvrne se uokolo, ali drugu je stolicu maloprije zafitiljio u dvorište, pa samo uzdahne i sjedne na pod.

- Samo ti još špigl za bolji ten fali, jebem ti mater… – kažem škiljeći u zubato sunce.

- Pazi kaj pričaš, mamu ti jebem pedersku, mogel bi te tužiti zmaju da opet šišpu.

- Kad smo već kod toga… – dobacim mu vrećicu iz džepa.

Robi u ratu nije naučio puno, ali je naučio sastaviti Kalašnjikov s dvije ruke zatvorenih očiju, i zarolati strašan joint jednom rukom otvorenih. Očiju.

Dohvatim pivo iz prijenosnog hladnjaka.

Otpijem gutljaj i pogledam etiketu.

- Znaš da ovo pune u Srbiji? – pitam.

Ignorira me.

- Strašno, jebote… Opet imamo prolaz – kaže kroz izdah.

Prošle nedjelje na tapeti je bio Barić. Robi ga je, kao, htio skucati jer tuče ženu, a ja sam bio tampon zona. Zabrinuti susjed pravednik. Izvukli smo litru zagorske loze i lonac pikantnog graha.

- Ne bi upalilo bez zlog vuka s krova – otmem mu joint.

Držim dim u plućima i gledam sivi grad koji se prostire pod nama.

Robi vrati Thompsona u zvučnike.

- Dale su i enchilade… Tam su, na stoliću u hodniku – kažem.

- Nemoj srat! Šnjofal sam ih celo jutro… Mala ne štedi na chilliju.

Neko vrijeme šutimo i pušimo.

- Baš smo pederi, a? – pitam, ispuštajući dim.

- Baš jesmo – kaže Robi i istrgne mi joint iz ruke.

Kasnije, dok zajedno ležimo goli, tišinu između Thompsonovih koračnica popunjava Stanković, koji odjavljuje emisiju kroz šum klime dva kata niže.

Pred večer, nebo ipak poklekne i izbljuje kišu.

 

Nekoga ubije ljubav

 

loveNoćni povjetarac odizao je zavjesu i punio sobu mirisom lipe. Zvučnici su iz mraka cijedili nekakav jazz.

Prevrtala je cigaretu po prstima i cupkala nogom u eratičnom ritmu glazbe.

Udahnuo je lipu punim plućima.

- Znaš, dobra si. Baš kako volim. Imaš te butine… – rekao je.

- Kakve oči imam? – upitala je.

- Žute! – ispalio je odmah.

Sagnula je glavu u šaku i uzdahnula, masirajući čelo.

Prdnuo je, a pivska boca mu je kliznula s naslona fotelje.

- Jebo te bog – rekao je, rukom grabeći zrak za bocom.

- Ne volim što toliko piješ – rekla je, naslonivši bradu na palac. Gledala ga je zelenim očima.

Osovio je polupraznu bocu natrag. Gledao je u pjenu na prljavom parketu. Opisala je oblik Afrike, učinilo mu se.

- Ne sviđa se ni meni.

- To će te ubiti. Dobro ti je mama rekla.

- A jebi ga, svi neki kurac pričaju. Svi su pametni.

Nakratko je zastao, pa nastavio rezigniranim glasom.

- Ubit će me? Na kraju svakoga od nas neki kurac ubije! – počeo je vikati – NEKOG UBIJE AUTO NEKOGA ISUS NEKOGA DROGA NEKOGA POJEDU PSI JEBO TE BOG! Ubit će nas… U pičku materinu!

Ustala se, šutnula fotelju u kojoj je sjedio i nestala iza kuhinjskih vrata, zalupivši ih toliko da mu je boca opet pala s naslona.

Čuo je kako nazuva cipele u hodniku, a zatim i lupanje ulaznih vrata.

- Ubit će nas… – zarežao je, podigao bocu s poda, ispio pjenu i podrignuo u noć.

 

Tuđi životi

T figue with red umbrella_crop3

U 5:20 smo u Rugvici.

Auto ostavim na javnom parkiralištu, između uvijek otvorene sportske kladionice i zauvijek napuštene knjižnice.

Malo dalje, na ugibalištu, dvoje-troje neznanaca.

U 5:25 smo u Dugom selu.

“Hvaljen Isus”, kaže pater na sjedištu pored vozača, dok svi zajedno ulazimo u prazan autobus koji odmah vozi dalje.

Patetična potraga za promjenom koja ne postoji.

Tjeskobnim sivim subotama dobra alternativa. Gledanju uposlenika koji zijevaju u svoje ručne satove i jedva čekaju pobjeći.

U 5:35 smo u Sesvetskom Kraljevcu.

Većina se družila s TV-om do kasno u noć. Holivudska laka zabava za isprane mozgove. Nisam se usudio promijeniti kanal sve dok nabildani maloumnik nije pregrizao žicu detonatora i spasio svijet.

Oni koji nisu zaspali uz ekran, a i neki koji jesu, bazde po alkoholu.

Ne moram biti tamo da bih znao.

U 5:45 smo u Novom Jelkovcu.

Na svakoj stanici, nova isporuka očajnika. Mokri kišobrani. Vonj bezbrojnih sendviča s parizerom i tirolskom. Otmjeni nazivi za ukašene svinjske stidne usne i generičke konzervanse.

Smrad se miješa s naftnim isparenjima dok nas stari dizel gura kroz olovno jutro.

U 6:00 smo na Zagrebačkoj.

Još uvijek nitko nije sjeo do mene. Svuda uokolo, nepovjerljivi pogledi. Premlad. Previtalan. Svi ekstremiteti na broju. Uzdišući patetično, na licu pokušavam uobličiti bol kakvu bi mogli razumjeti.

U 6:20 smo u Gajnicama.

Izmišljam nove poreze koje ću morati isplatiti državi, i odmah počinjem osjećati onu fizičku. Bol. Grč pesimizma i gorčina kakvu ostavlja samo gubitak novca. Maska napreduje. Dijete umrlo od leukemije. Za svaki slučaj, žena se objesila tri mjeseca kasnije. Maska je kompletirana. Na licu, izvorna tragedija.

U 6:30 smo na Črnomercu.

Sinoć, za vrijeme reklama, razmatrao sam bizarnu prometnu nesreću. Ali, ipak… Leukemija. Sudar je brz i relativno bezbolan. Hodočasnici bi mislili da ih gledam s visoka. Premalo je to kilometara s križem na leđima. Bolje leukemija. Mnogi mjeseci agonije s vrlo izvjesnim ishodom.

U 6:40 smo ispred Lisinskog.

U stvarnosti, ona i dijete su u nekoj vili na Srđu.

Na ljetovanju prije ljeta. S novim tatom nakon tate.

S druge strane, firma stoji bolje nego ikad. Pare pljušte kao kiša za tropskog tajfuna.

S vremenom, svemu se prilagodiš.

Čak i praznom stanu vikendom.

Još malo ovim tempom, pa ću i ja imati vilu u Dubrovniku. Zauvijek susjedi. Omeđeni visokim zidovima i navodnjavanim travnjacima, ali ipak blizu.

U 6:50 smo na Autobusnom kolodvoru.

Imao sam i tu fazu. Kolodvorsku. Popustilo me zimus. Čekaonice i 0-24 bifei. Čelični interfon dežurne ljekarne preko puta i pokretna traka tragača za sućuti u blister pakiranju.

Kao i sve, očaj s vremenom gubi intenzitet.

Zapravo, ne baš sve. Praznina nikada ne nestaje.

U 6:55 smo na Lukoilu kod Zelene tržnice.

Neko je vrijeme bila zamjena za kolodvor. Zelena. Kaos u svitanje, glasne prepirke, buka drvenih sanduka s povrćem koji udaraju o pod teretnih prostora bliskoistočnih modela VW kombija. Smrad užeglog bilja. Humus u najavi. Birtija stajaćica s atmosferom buraga. Četiri kune – kava, obična, sto kuna – pušenje u kemijskom zahodu, također obično.

Praznina i ja.

U 7:05 klizimo prema Žitnjaku.

Očekivao sam kršćanski rock’n’roll. Umjesto njega, samo zvuk istrošenih guma na mokrom asfaltu i škripanje turske kave u zavojima crijeva skraćenih karcinomom.

- Jel slobodno? – upita, klimajući se na artritičnim koljenima. Putnu torbu s naporom drži u ruci. Visoki tlak i teško disanje.

Ostala mjesta su popunjena. Čekam par sekundi, a zatim kimnem.

Ne pomaknem se do prozora, puštam je da se progura. Ovdje sam zbog kontakta. U autobusu, i u životu, kao i svi.

Pritisne mi lice debelim sisama koje možda nose zametak nečeg goreg. Isus razapet na krunici oko vrata me nogama ubode u oko. Smrad podrumskog stana. Bluza zaudara po prženom loju i očaju.

Stropošta guzicu u rasklimano sjedalo. Obriše jedno staklo naočala s dvostrukim lećama.

- Hvaljen Isus… – kažem, za svaki slučaj, trljajući oko. Naučio sam pri ulasku.

- Navijeke, sinko, navijeke… – kaže, hukne u drugo staklo i obriše ga maramicom.

Drugom stranom, s izvezenim uzorkom ljiljana, otare hladan znoj s čela.

Autobus se i dalje drnda prema jugoistoku. Ne smeta ga naša konverzacija. Gledam u ljiljane. Brižno ih presavija i arhivira u džepić crne bluze, kao mrtvi cvijet u enciklopediju koju nitko ne čita.

Tamo naprijed, kod vozača, pater dohvaća mikrofon.

- Hvala vam svima! Naša braća i sestre iz susjedne države, uz veliko osobno odricanje sagradili su prekrasno novo svetište koje ćemo danas…

Dok svećenik hvali žrtvu sirotinje, gledam u plavu putnu torbu između naših nogu. Pravilnog je kvadratnog oblika.

-A vi, striček? – obrati mi se dječačić, gurajući mi pod nos tacnu s kolačima koju drži zdravom rukom. Druga je deformirana.

Biram onaj najružniji. Zahvalim mu.

Kolač ima okus po olovnom nebu iznad nas.

Baba odmahne rukom. Dječačić pokunjeno odglavinja dublje u crno ždrijelo autobusa.

- Podsjeća me na sina – kažem babi, bez uvoda.

- Imate sina? Kol’ko je star?

- Imao sam… – kažem.

Ispusti tiho “oh” i zašuti.

- …i zato vam se, braćo i sestre, dragi vjernici, dragi Hrvati, najljepše zahvaljujem! A sada bih vas zamolio da svi zajedno nešto otpjevamo… Krešo, izvoli – kaže svećenik i pokaže rukom prema dnu autobusa.

Baba se meškolji na sjedištu. Imam dojam da se stakla magle od njenog isprekidanog disanja.

Iz zadnjeg dijela autobusa došepa pogrbljen mladić s minijaturnim synthesizerom. Priključi strujni adapter na utičnicu električnog upaljača i pritisne tipku na klavijaturi. Kroz brundanje motora začuje se niskofrekventno “BUP”.

- Samo izvoli Krešo – potapše ga pater po ramenu.

Mladić ponizno spusti glavu i zasvira Aleluja.

Pridruži mu se svih 47 glasova u autobusu.

Uključujući i vozača.

Gledam u pod, bešumno pomićući usnama. Kao kad na križanju prislonim ugašen mobitel da ne moram gledati neukusnog bogalja.

Razočarenje dolazi kao tsunami. Ovo je bila loša ideja. Ništa od spasenja danas. Ništa od spasenja ikad.

Ispred nas, Domovinski most u magli.

Baba gleda ravno pred sebe, pjevajući iz sveg glasa, okupana znojem. Siguran sam da je hladan. Ne gledajući dolje, pokušava dohvatiti patentni zatvarač torbe.

Na kružnom toku, kod Petruševca, autobus neznatno prokliže i zanese nas lijevo. Desni kotači ostanu u zraku na nekoliko trenutaka. Torba otkliže dublje pod sjedalo ispred mene.

Vozač vješto izravna volan i nastavi prema mostu.

Nitko ni ne trepne. Svi pjevaju punim plućima. Ravno do izbavljenja. Svi, osim babe.

Pokušava dohvatiti patentni zatvarač, ali torba je predaleko.

Nagnem se naprijed i privučem torbu nazad na mjesto.

Nasmiješim joj se.

Dahće i gleda me blijedim licem.

Želim pripadati, iako znam da to nije moguće. Svejedno. Želim pripadati, jebem vam mater.

“Aleluja…”, pridružim se glasovima, bez pravog entuzijazma.

Baba se saginje prema torbi.

“A le luuu JAA…”, zapjevam snažnije, tjerajući samog sebe.

Osvrnem se uokolo. Želim da me čuju.

“A LE LU JAAAA!”, visoko odignem čelo i pustim grlo s lanca.

Lica obasjana zajedništvom ohrabruju me smiješkom.

Baba petlja po patentnom zatvaraču.

“A LE LUUU JAAAA!”, urlam, iako je Krešo završio s glazbom. Gleda u mom smjeru. I on, i svećenik, i polovica autobusa, ona koju vidim.

Baba pruža drhtavi, kvrgavi prst prema crvenoj tipki detonatora priključenog na beskrajne cigle plastičnog eksploziva. Istog onog s TV ekrana sinoć.

“AAA LE LUUU JAAAAAAA!”

Babu presiječe u grudom košu. Ili u glavi, nisam siguran. Prilijepi se nazad u sjedalo i pokušava uhvatiti dah koji ne dolazi.

Pater kreće prema nama.

Prednji kotači poskoče preko asfaltne spojnice dok se penjemo na Domovinski most. Zatim i stražnji. TOK!… TOK!

Baba se drži za prsa. Lice joj gubi boju kao požutjela fotografija.

Osjećam paterovu ruku na ramenu. Govori nešto što ne čujem.

Stisak na ramenu postane jači kad pater primjeti sadržaj torbe.

Odluka dođe sama od sebe. Bez predumišljaja. Bez posljedica. Bez kompliciranja. Čista, jednostavna. Izravna.

Uhvatim babu za mlohavu ruku. Tamo gdje idemo, idemo zajedno.

“AAA LE LUUU JAAAAAAAAAAAAA!!”, unesem joj se u lice i petom udarim crvenu tipku.

Prazninu ispuni blješteće ništavilo.

U 7:45 sam na križanju.

Duga svjetla automobila iza mene blicaju mi da se pokrenem.

7:50, rampa podzemne garaže.

Iza mene, tri automobila. Nitko ne trubi. Prepoznaju registraciju.

U 7:55 sam u dizalu.

Natiskana tijela sljedbenika kapitalizma idu se pričestiti svojim bogovima.

- Si videl kak je prigrizel žicu od bonbe? Ono, mojne me jebat… – kaže netko supatniku s pokretne trake.

Dok im gledam u zatiljke, kolega ga gurka laktom i tikom pokazuje otraga. Nakon toga, svima je neugodno.

U 8:00 sam u sobi za sastanke.

Voditelji sektora rekapituliraju tjedan.

Nitko ne pjeva.

Izgubljene godine

izgubljene_godine

Radio sam u privatnoj firmi. Uglavnom terenski posao. Vozio sam olupinu staru 18 godina, koju je šef nazivao službenim autom. Motor se pokretao spajanjem dviju žica koje su stršale ispod volana. Grand Theft Auto Vukojebina.

Policija je u to vrijeme bila opuštenija. Zato sam ispod sjedala uvijek imao par limenki piva. Bilo je ugodnije voziti kad bih tu i tamo povukao gutljaj. Ljepote države u tranziciji.

Povratak s terena, obično dugu vožnju kroz bezimena, ratom spaljena sela, olakšao bih si debelim jointom. Trava lokalnog uzgajivača. Vrhunski proizvod. Kakav kurčevi Amsterdam…

Tog dana klizio sam kroz kasno poslijepodne, dok je monotoni ženski glas s auto-radija šumio o terorizmu, srušenim tornjevima i trećem svjetskom ratu. Kurčevi rat, pomislio sam pripaljujući joint.

- Ma tko si TI da ti JA popušim?

- Miki, pa šta sad glumiš?

- Zovem se Mirela!

- Ajde, Mirela, dobro je, samo ga malo lizni… – podbradak mu je podrhtavao dok je govorio.

- ODJEBI!

Naglo je zakočio i parkirao uz rub ceste.

- Ajde, ispadaj van.

- Kuda van? Tu?

- Tu! Ispadaj! Ili puši.

Krenula sam ga okinuti šakom, ali bio je brži i pogodio me desnim laktom u nos. Krv je šiknula kao iz pipe.

- VAN, KURVETINO! – viknuo je.

Ispala sam van iz auta. Zalupio je vratima. Dok mi je pokazivao srednjak, pljunula sam mu na staklo. Jebeni debil. Jebo ga Golf.

Zaškripao je kotačima i nestao u plavom oblaku dima. Začepila sam nosnice maramicom i krenula hodati uz rub ceste.

Valjda će netko naići.

Odigao sam pogled s užarenog vrška jointa, mrvicu prekasno. Odbila se od branika i odskočila preko haube. Nagazio sam na kočnicu, a gume su zaškripale. Zatim je nastupila tišina i poznati pritisak u ušima.

U pičku materinu, bilo je prvo što sam pomislio.

Pogledao sam u retrovizor.  Ležala je na praznoj cesti.

- A, u pičku materinu! – lupio sam dlanovima po volanu.

U trenutku sam se prisjetio popravnog doma. A onda i zatvora. Lepoglava nije bila lijepo mjesto.

Gluho poslijepodne usred ničega postalo je još tiše.

Otkvačio sam pojas i zakoračio na cestu.

Odmah iza auta stajale su kroksice. Ružičaste. Jedna do druge, kao da ih je netko brižno složio nakon izuvanja. Odšetao sam do tijela.

Ležala je desnom stranom lica na toplom asfaltu, razbarušene kose iz koje je već istekla lokvica krvi. Pomodna majičica bila joj je navučena nagore, otkrivajući tanašan struk.

Razmislio sam. Ako se to moglo nazvati razmišljanjem. U glavi su mi bljeskale slike visokog zida zatvorskog dvorišta.

- Pičku materinu.

Osvrnuo sam se oko sebe i progutao knedlu.

- Grrrgljj… – čulo se kroz brujanje motora. Patrolna Škoda gutala je kilometre prema Virovitici, sa suncem u retrovizoru.

Što drugo raditi petkom poslijepodne, nakon što starijeg kolegu ostaviš kod kuće? Debelo đubre ionako markira svako drugo poslijepodne. A ova pred vikend su mu najmilija.

- Grrrglj….

Pokupio sam tu malu za upozorenje, parsto metara nakon što je izašla iz kuće lokalnog uzgajivača trave. Opet je kasnio s tjednom donacijom vrlim snagama policije.

- Grrrglj…  Kh, kh!

Odmah je počela siktati neki kurac o pravima, ali našli smo zajednički jezik čim sam pronašao “pedeseticu” trave tamo gdje je i trebala biti. U gaćicama.

- Grrrglj…

Brzo smo se dogovorili.

Krajičkom oka prateći cestu, gledao sam joj zatiljak kako se spušta i diže iz mog međunožja, i sjetio se Mirele. Male Savićke. Nju nisam trebao zapisati da bih je zapamtio. Šesnaest godina, ali razvijena, prika. Sise solidna četvorka, a bogme i solidna kilometraža. Ta zna pušiti. Za razliku od ovog djeteta.

- Grrrrglj… Kh! Auu…

Uhvatio sam je za kosu i podignuo joj glavu. Gledala me suznim očima. Valjda je mislila da je gotovo.

- Šta je?… – rekao sam i nabio joj grlo natrag na kurac.

Nije se opirala. Nikad se ne opiru znački. A Mirelica… Bijelo smeće, problematično dijete poginulog branitelja i majke Srpkinje. Uvijek u govnima: Posjedovanje narkotika, sitne krađe, na korak do prostitucije. Mali korak, ne. Osuđena da gubi, ali uz pravo usmjerenje… Kad sam joj ga prvi put zabio na zadnjem sjedištu baš ove Škode, znao sam da je to početak jednog divnog prijateljstva. Krenulo je postepeno, a te jeseni smo već bili u ritmu privođenja jednom tjedno. Privođenja na prvo odmorište uz cestu.

Nisam imao dojam da joj se nije sviđalo.

Napunio sam joj šupak u ponedjeljak popodne i zarekao se da mi se neće oteti češće od jednom tjedno, ali, čekao me slobodan vikend. Tast se uvijek brinuo da me nikad ne zapadnu dežurstva praznicima ili vikendom, kako bih sve neradne dane provodio s njegovom debelom kćerkom. Koju sam oženio zbog njega. Krmača je iz pičke već istisnula dva skota. I bila je u lovu na trećeg. Takve su programirane samo za rađanje. Dakle, valjalo je dobro isprazniti jaja u Mirelicu.

Preplavio me osjećaj tjeskobe i nemoći. Kao da sam na trenutak opet bio tamo. Sve u Lepoglavi imalo je poseban miris. Prastar i zao. Ali, nijedan nije bio jači od mirisa bakra.

Odvukao sam je do auta i ubacio u gepek. Pokupio sam kroksice i ubacio ih pokraj tijela.

Trebalo se brzo maknuti s ceste. Snimio sam odvojak s magistrale koji je vodio u pokrajnji šumarak. Pokrenuo sam olupinu i parkirao iza drveća.

Izašao sam iz automobila i pomnije procijenio štetu.

Branik. Udubljen. Vjetrobran. Napukao.

Upecao sam dvije limenke piva ispod sjedišta i oprao krv i kosu s vjetrobranskog stakla.

Palo mi je na pamet da bih tijelo mogao tu i zakopati. Ali, tu bi je prvo tražili.

Smiri se. Smiri se. Nikakva Lepoglava za tebe više. Smiri se.

Sjeo sam u auto i duboko prodisao. Zatim spojio žice i krenuo.

Podigao sam pogled i u zadnji čas izbjegao Kadet jaje koji je dojurio iz suprotnog smjera, napola u pogrešnoj traci.

- Jebo te bog! – dreknuo sam i cimnuo volanom.

- Nghh?! – začulo se ispod volana.

- Ništa tebi!

Učinilo mi se da sam za volanom vidio Matiju. Svi su ga zvali Matija, iako mu je ime bilo Matijaž. Usrani Mađar iz miješanog braka. U Hrvatsku ga je dovukla majka, nakon što je prišila obiteljsko nasilje njegovom Mađarskom ocu… Gospođa pedagog predstavila ga je kao dječaka kojemu treba pomoć i razumijevanje. Pomoć i razumijevanje, jebote! Nije njemu trebala nikakva pomoć. Razumijevanje još manje. Tukao me svakodnevno. Možda i više nego ostali. Za njega sam bio “Četverooki”. Razbio mi je naočale barem dva puta. Mene nitko nije predstavio kao nekoga kome treba pomoć i razumijevanje. Ali, srednja škola bila je daleko iza nas. Laserska korekcija vida i policijska akademija izbrisali su Četverookog.

A Matijaž je za to vrijeme odradio pet godina u Lepoglavi. Provalna krađa i pokušaj ubojstva. Nakon preodgoja se smirio. Barem se tako pričalo.

Pomislio sam upaliti rotirku i krenuti za njim. Dobro bi mi došlo malo dobre stare policijske brutalnosti u mirno popodne. Tim više što mi se učinilo da mu je šajba bila razbijena. Mljackanje ispod volana odvratilo me od nauma.

- Drugi put, Matijaž… – promrmljao sam.

- Šta… – rekla je i krenula dizati glavu.

- Šuti… – rekao sam, i nabio joj glavu nazad.

- Grrrglj…

 - …i puši!

- Grrrglj…

 …

Nazvao sam Paronju.

- Alo, pa đes ti, šta je, žena ti više ne da van? – vikao je iz telefona, zvučno mljackajući. Dobro je znao da nisam oženjen.

- Ma, ne da mi da mrdnem. – odgovorio sam.

- AHAHA! Pa pička joj materina neodgojena!

- Slušaj, trebam te poslovno.

- Ajde, pucaj!

- Imaš možda šajbu za Kadeta, jaje linija, 82. godište. I prednji branik mi treba…

Prestao je mljackati.

- Ček malo, to ti ovaj, službeni?

- Da.

- Pa šta je bilo? Đes ga spičko?

- A jebeš mu mater, parkirao kraj neke bauštele u Pakracu, pao mi blok na šajbu, a neću da me gazda jebe, znaš kakav je, pa ak mi to možeš riješiti, za pola sata sam ja do tebe…

- Pao ti blok? Na šajbu? Pa šta nis jebo mater zidarima?

Zašutio sam.

- …A jel ti pao blok i na branik? – nastavio je.

Paronja je bio pust, ali ne i glup.

- Ajde ne jebi, jel imaš ili nemaš? – rekao sam.

- Ha ha, imam Kadeta kolko oćeš… Evo ja baš ručavam, kad završim idem to iščupat, a ti dođi.

- Hvala, car si. Neć ti ostati dužan.

- Ajde, ajde; znam da je ona tvoja Bosančina težak čovjek… A još ima i 120 kila! – čuo sam ga kako se smije punih ustiju, grcajući.

- Sve znaš. Evo me za nekih pola sata. – rekao sam i prekinuo vezu.

Kad sam vratio pogled na cestu, jedva sam izbjegao policijsku Škodu.

- A u pičku materinu! – graknuo sam na samog sebe – Glupane!

Samo bi mi još to trebalo. Usporio sam i zabio pogled u retrovizor. Škoda nije usporila. Nestala je u prvom zavoju i nastavila prema Virovitici.

 …

- Grrrglj…

Prve tragove kočenja sam ugledao kilometar-dva iza Dapčevačkih Brđana. Nekom usranom civilu to ne bi zapelo za oko, ali, ovo je bila moja cesta. A tragova jučer nije bilo.

Nije da bih se zaustavio, da iza njih nije uslijedio trag krvi, koji je završavao još uvijek svježom lokvom.

Pogledao sam kurvicu u krilu i uzdahnuo. Valjalo je završiti ranije. Policijska posla.

Ubacio sam u drugu brzinu i nastavio lagano prema Lončarici. Na ravnom komadu ceste ispred odmorišta, otpustio sam gas, desnom rukom joj skinuo glavu s kurca i usmjerio je grlom na mjenjač.

- Pa šta… – uspjela je zaustiti.

Dok je pušila mjenjač, lijevom sam rukom sinkronizirano drkao.

- GRRGLJ-GRRGLJ-GRRGLJ! FAP-FAP-FAP!

Koljenima sam nježno okrenuo volan prema ugibalištu. Zaustavio sam auto, obrisao kurac njenom kosom, nagnuo se preko nje, otvorio suvozačka vrata i šutnuo je guzicu. Otkotrljala se u prašinu.

- Do sljedeće prilike… – rekao sam kroz otvoren prozor, zakopčavajući hlače.

Podigla se na klimave noge. Tupo je zurila u mene.

- Daj otresi tu prašinu sa sebe, izgledaš odurno! – rekao sam i dodao gas, a onda ipak zakočio i vratio se unazad.

Stajala je skamenjeno.

- Šta je?

Bez povratne informacije.

Izvadio sam travu iz spremišta u vratima i bacio joj zamotuljak u priglupu njušku. Nije trznula.

- Ajde, ajde, razvedri se malo! Vikend je pred tobom, a i “pedesetica” je tu!

Ostavio sam je u prašini i okrenuo natrag. 

 …

 - Željeznički kolodvor! – neljubazni ženski glas s druge strane otvorio je konverzaciju.

- Dobar dan, ovoga, trebao bih informaciju…

- Da?

- Kad stiže idući vlak iz pravca Osijeka?

- Stiže točno u 17:45.

- A idući?

- Idući je u 22:06 – odmah je odgovorila službenica HŽ-a.

- Hvala vam naj… – prekinula je vezu prije nego li sam uspio dovršiti rečenicu.

Počeo sam računati u glavi: Paronji će trebati tri-četiri sata da završi popravke, sad je 17:25, tamo sam u 18… Vremenski raspored se poklapao.

Kad sam parkirao pred Paronjinu kuću, iz dvorišta su pred mene istrčali njegovi ogomni psi. Počeli su lajati i skakati oko auta. Iako su me poznavali, sa svojih tridesetak kilograma mišića i zubiju, nisu baš zračili dobrotom. Pitao sam se čime ih hrani. Zatrubio sam. Na trijemu trošne kuće pojavio se Paronja.

- Jel hraniš ti ove svoje vukove, jebote? Gadno mi se tu oblizuju – viknuo sam kroz prozor.

- ATILA! KOMOD! MARŠ UKURAC! – dreknuo je oštro Paronja, a monstrumi su podvijenih repova utrčali u svoj boks.

- Parkiraj iza – dodao je kroz guste brkove i krenuo iza kuće. U srednjoj školi zvali smo ga Niče.

Krv se još nije zgrušala. Bila je ljepljiva pod prstima. Prepoznatljivi miris bakra širio se iz lokvice. Pogledao sam u pravcu tragova kočenja. Izgledalo je kao da se lik došpanao iz Grubišnog polja, udario nešto, i tek tada počeo kočiti… I onda, što?

Pogledao sam oko sebe. Pustopoljina je bila prazna, kao i obično u ovo doba.

Netko ima problem. Mnogo je to krvi, pomislio sam. I auto je sjebao, to je sigurno. Možda mu je i šajba prsnula…

- Pa, jebem ti mater! – uzbuđeno sam rekao pustopoljini, a zatim sjeo u auto i krenuo za Matijažom.

- Gle – rekao je Paronja – jebe me murija za ovu moju ilegalu, mor’o sam sve dijelove (mislio je na groblje automobila s kojih je skidao dijelove) prebacit kod Rođe. Štosdemfer imam tu, jebeš mu mater, al po šajbu moramo kod Rođe… A murija, pogotovo me onaj mladi jebe, radi balavac tek par mjeseci, a umišlja si da je neki prljavi Hari, jebo mu ja mater. Renato se zove.

Prešao sam pogledom po dvorištu i tek tada primjetio da je, zaista, prazno. Nije više bilo onih desetak olupina, a niti kontejnera iz kojih je Paronja spretno izvlačio automobilske dijelove.

- Renato? Znam ga, išli smo skupa u školu. Taj se napio batina…

- Nemoj srat! To je onaj četverooki iz tvog razreda?! Znao sam da mi je poznat… Peder šminkerski. Misli si da je Rambo. Al i za takve ima lijeka. Aj da ti ubacimo ovo govno, pa idemo.

Zaustavio sam ga kad je krenuo prema gepeku.

- Nema mjesta u gepeku! Vozim cement!

Čudno me pogledao.

- Aj dobro… To si od bauštelaca u Pakracu uzeo, a? – rekao je.

Otvorio sam mu stražnja vrata, a on je ubacio odbojnik.

- Đe je taj tvoj rođo? – upitao sam ga.

- Ma, Rođo ti živi u onom spaljenom selu… Kak’ se zove, ma jebeš mu mater, od tries’ kuća, tamo ima još tri u kojima neko stanuje. Prije mjesec dana sve smo traktorom odšlepali tamo, samo da si maknem tog Renata s vrata. Jebeš mu mater, svakih tjedan dana dolazio mi je njuškat po dvorištu.

- Jebi ga, a kud ću ja s ovakvom šajbom? Jedva sam do tebe dovezao. Još mi samo kazna treba.

- Nemaš brige, poprijeko ćemo, ima cesta kro’ šumu. Naprav’la šumarija dok su izvlač’li drva… ATILA! KOMOD!

Psi su dotrčali.

- Ajde, parkiraj van, pa idemo.

Odvezao sam auto pred kapiju, a Paronja je privezao svoje Kerbere na ulaz.

- Tako! Nek ono malo govno sad dođe njuškat! – rekao je sjedajući na suvozačko mjesto.

Ugledao me kako držim žice za paljenje.

- A i to sranje bi ti trebo poštelat. Jebote… S kim ti radiš…

Spojio sam žice, iskre su frcnule, a dizelaš zabrundao.

- Voziš pravo do glavne, a onda ću ti pokazat otkuda – rekao je Paronja i izvadio kutiju Astrala.

- Čekaj – rekao sam i otvorio pepeljaru. Kad je ugledao magični smotuljak, raširio je svoja kriva usta u osmijeh.

- Opa! Može, može… – rekao je, uzeo joint iz pepeljare i pospremio Astral natrag u džep.

Na izlasku sa sporedne ceste, pažljivo sam obišao grupu pataka. Paronja je ispustio dim i lagano se nakašljao.

- Jebeš mu mater, razmišljam si, bilo b’ logičnije da muški nose suknje, a žene ‘lače. – rekao je.

- Kako to? – upitao sam.

- Pa, muškima bi se muda lijepo klatila u slobodnom prostoru, a ženskama bi pice bile krasno konzervirane.

Po rečenici se vidjelo da je mnogo razmišljao o tome.

- Ima nešto u tome – rekao sam i zaustavio automobil na kraju makadama.

- Lijevo pa samo pravo… Pa desno kad ti kažem! – rekao je.

Tko ti može popraviti auto bez ikakvih pitanja? Pa čak i ako si njime ubio nekoga?

Parkirao sam ispred Paronjine kuće. Čim sam izašao iz auta njegovi psi naskočili su na ogradu i počeli lajati, pjeneći iz njušaka. Vratio sam se do automobila i kroz otvoren prozor pritisnuo sirenu.

Jebeni napušenjak, već bi trebao poznavati taj zvuk. Jebem ga svaki tjedan. Nenajavljene posjete su najljepši način za utjerati paranoju u nekoga. Težak slučaj, taj Paronja. Čini mi se priglup. Nikako da skuži da mi sam treba ponuditi donaciju, i ostavit ću ga na miru. Ko da me boli kurac za njegove krntije.

Opet sam potrubio. Psi su jače počeli lajati, jurišajući prema meni toliko da su ih ovratnici gušili. Pokazao sam im srednjak i vratio se u auto. Ništa za sada. Barem dok ne nabavim nalog. Nisam za džaba ženio sučevu kćer. I inače je tast široke ruke, ali meni prosljeđuje naloge za pretres kao da njima brišem guzicu.

- Cakum-pakum! Neće onaj tvoj majmun ni skontat da mu auto ljepše izgleda neg’ prije! – rekao je Paronja i klepio dlanom po novougrađenoj šajbi.

- Pic-pic! – rekao je Paronjin vidno retardirani rođak.

- Jel da je, rođo? – ponovio je Paronja.

- Prva liga! – rekao je rođo i okrenuo se prema meni – Pitaj ti gazdu oće on to prodat!

- Mitre, nema problema. Prva stvar ujutro – rekao sam i pogledao na sat. 21:15.

- Ajmo skin’t po pivu, red je! – rekao je Paronja.

- Dečki, jebi ga, žurim. Ideš sa mnom? – rekao sam Paronji.

- E jesi pička… Ja ću ostat, dovest će me Mitar. Jel Mitre?

- Ma jašta rođo!

- Pare ću ti donijeti sutra, prekosutra – rekao sam, sjedajući u auto.

- Nema problema.

- Živi bili, dečki! – rekao sam i spojio žice.

 - Paronja, Paronja… – mrmljao sam u si u bradu, vozeći kroz sumrak prema seoskoj birtiji. Uvijek se da čuti koja korisna tamo. Dovoljno je da vječno pijanom Špini platim pivo, a on za mene, tiho, za stolom u kutu u četiri oka izvede Dnevnik. Tko, šta, kad i s kim. Ostali u birtiji zovu ga Špija. Iako ga često izbjegavaju, jer znaju da “radi” za mene, on se uvijek nekako dokopa informacija.

Kad otvorim vrata birca, samo viknem konobarici: Jedno hladno za Špinu! i sjednem u kut, a Špina dođe s referatom.

Ako su informacije korisne, nekad mu zovem i drugo pivo.

Dok sam skretao na parkiralište birtije “Mali gad”, spopao me osjećaj da bi se Špina večeras mogao pošteno oblokati na moj račun.

Kroz sumrak sam vijugao uskom cestom prema magistrali. Kad sam ugledao tablu s prekriženim nazivom nepostojećeg sela, iz gepeka se začulo stenjanje. Koje se ubrzo pretvorilo u lupanje i vrisku.

Parkirao sam uz rub ceste.

Čim sam otvorio gepek, urlanje je postalo još jače. Ipak nije sve tako crno, pomislio sam.

- Tiše! – rekao sam.

Nije utihnula.

- Šut’, neć’ ti ništ!… – ponovio sam.

- Upomoč! UPOMOOOOOČ! – urlala je, istovremeno maltarajući rukama.

- Šuti jebote, neću ti ništa! – graknuo sam i ošamario je. Više da je primirim.

Ušutila je na trenutak, pogledala me staklenim očima, a onda je u njima bljesnuo prkos.

- SILOVAAAANJE! OTMICA! UPOMOOOOČ!

- Šuti, kad ti kažem… – osvrnuo sam se oko sebe.

Netko će je čuti.

Ošamario sam je još jednom.

- Smiri se, JEBOTE! – kad se počela uspravljati, gurnuo sam joj glavu natrag.

- UPOOOOMOČ! – opet se uspravila, gurnula glavu van i uhvatila se za rub. Daleko u tami, upalilo se svjetlo na trijemu neke kuće.

- UPOOO…

Zalupio sam vratima gepeka. Poklopac se odbio od njene glave i vratio u početni položaj.

Pogledao sam unutra.

- Upo… – tiho je zastenjala.

Nedaleko, začuo se lavež pasa.

- Gledaj, moraš biti tiho… – krenuo sam.

To ju je razbudilo.

- UPOOO… – krenula je, opet iz početka.

Dohvatio sam sjekiricu pod njenim nogama.

- Šuti, jebem ti mater, sve ćemo se dogovoriti…

- UP…

Presjekao sam je, tupim krajem sjekirice po glavi.

- Ugrrp… – grgljala je.

Udario sam još jednom. Počela je divlje trzati nogama.

I još jednom.

Ovaj put se umirila.

- Na ovaj vlak si mogla i zakasniti, pička ti materina – rekao sam i zalupio gepek.

Vratio sam se za volan i krenuo prema obližnjem željezničkom prijelazu. Zelene brojke digitalnog sata u autu pokazivale su 21:47. Idealno prolazno vrijeme našeg Ivice – prostrujao mi je glavom glas komentatora – Iiiizgleda da opet idemo na zlato! Bravo Ivice!

- …a onda je parkir’o iza kuće, a ja sam ot’šo u birtiju.

- Kadet jaje, kažeš?

- Tu me reži – rekao je Špina i napravio gestu kažiprstom ispod grla, a zatim zaglavinjao na barskoj stolici i zamalo izgubio ravnotežu. Željezničarska kapa od koje se nije odvajao pala mu je s glave.

Možda i hoću, pomislio sam, ako mi lažeš, jebena pijančino.

Ustao sam i, usput nagazivši na kapu, odšetao do šanka.

- Daj Špini još jedno na moj račun. I da ti platim.

Malena plavokosa konobarica s nesrazmjerno velikim sisama pružila mi je račun preko šanka. Ne čitajući, zgužvao sam ga i pogodio je njime u veliko čelo. Zažmirila je i glavom cimnula unatrag, podigavši ruke kao da se brani od podivljale ose.

- Reci gazdi da mi to odbije od duga, rekao sam i okrenuo se dok me gledala izbuljenim očima.

Dobro je biti policajac, pomislio sam.

Bilo je nešto iza 22 kad sam se napokon dojebao do Podgorja. Prvo sam je mislio ostaviti na željezničkom prijelazu, ali poznajući točnost hrvatske željeznice, prije bi je pregazilo šest automobila nego vlak. Odvezao sam se do “Malog gada” i skrenuo na makadamsku cestu preko puta, koja je vodila tik uz prugu.

Makadam je bio drvećem zaklonjen od okolnih kuća, od kojih je najbliža bila “Mali gad” – ne baš izvor pouzdanih svjedoka, pogotovo ne nakon 22. Projurio sam kroz podignutu rampu na kraju makadama, parkirao i ugasio svjetla. Izašao sam iz auta i osvrnuo se. Nigdje nikoga. Idealno. Izbacio sam nesuđenu putnicu iz prtljažnika i krenuo je za noge vući prema tračnicama. Na pola puta do pruge, iz tame je s nečijeg mobitela zasvirala “Eye of the Tiger”.

Ostavio sam Špinu da dovrši delirij, izašao iz “Malog gada” i krenuo prema autu, kad sam ugledao Kadet jaje, boje trule višnje, kako gasi svjetla i skreće na makadam.

- Pa ne možeš vjerovat – promrmljao sam u bradu.

Prešao sam cestu i presjekao blatnjavim voćnjakom prema pružnom prijelazu. Zaklonjen drvećem, ugledao sam parkiran Kadet. A onda i Matijaža kako izvlači truplo iz prtljažnika.

Gurnuo sam ruku u džep i uštipnuo se za jaje, samo da se uvjerim da ne sanjam. Stvarno, jebem ti mater, stvarno je bio tamo, serviran kao na pladnju. Dok je okrenut leđima vukao truplo prema željezničkim tračnicama, odšuljao sam se do Kadeta. Svježe zamijenjena šajba. Vjerojatno puna Paronjinih otisaka.

Izvukao sam službeni HS iz futrole i otkočio ga. Moje promaknuće vuklo je leš prema pruzi. Zakoračio sam naprijed prema medalji za izvrsnost.

Zategnuo sam kokot i podigao pištolj.

A onda mi je zazvonio mobitel.

- Ruke iza glave! – graknuo je policajac i krenuo prema meni uz glazbenu kulisu iz Rockyja.

Stao sam i ispustio noge na tlo. Njezine.

Pogledao sam prema autu, razmišljajući koliko mi treba do sjekirice u prtljažniku i o tome kako dva trupla nisu mnogo gora od jednog. Bolje i to nego opet Lepoglava. Mogao bih ih ostaviti da se drže za ruke, pomislio sam. Za ruke. Lijepo. A Lepoglava – nikako.

Stajao je tamo, s pištoljem uperenim u mene, ne dodirujući mobitel koji mu je još uvijek svirao negdje u džepu odore.

Kad je prišao bliže, prepoznao sam mu lice. I taj pogled, kojim me gledao cijelu srednju školu, obično s poda zahoda ili svlačionice iza dvorane, uglavnom okrvavljena nosa, kroz slomljena stakla naočala.

- Renato… – zaustio sam, brišući ruke o hlače, ne znajući što bih dalje rekao.

Nisam morao pogledati ekran da bih znao tko zove. Prošla mi je smjena, a Krmača je ovulirala i zanima je kad ću doći istresti spermu u njezinu masnu… Prokleta krmača!

Mogao sam to odraditi s leđa, baš onako, filmski. A sad mi je tu počeo glumiti heroja.

- Ruke iza glave! – oštro sam viknuo.

Zakoračio sam prema njemu, a onda me u zatiljak pogodila cijela zgrada.

- Pao ti blok na branik, a bracika? – rekao je Paronja i prekoračio policajca.

U rukama je još uvijek stezao pajser.

- Paronja! Ne mogu ti…

Bez izraza na licu dobacio mi je pajser, a zatim iz džepa radnog kombinezona izvukao ljepljivu traku.

- Mo’š mi popuš’t kasnije… Men’ ćeš srat da nisi u sranju… – rekao je Paronja, čučnuo i trakom svezao Renatu ruke iza leđa, a zatim mu nalijepio još dva sloja preko usta.

- …jesam ti reko da za sve ima lijeka… – nasmijao se. A zatim se uspravio i pogledao u nesuđenu putnicu pod mojim nogama.

- Opa… A ko je pičić?

Kad sam došao k sebi, lica zabijenog u vlažnu zemlju, njih dvojica su dogovarali što će sa mnom.

Pomislio sam da bi moglo biti dobro vrijeme za promjenu strategije. Pokušao sam im objasniti da se radi o nesporazumu. Dobri stari nesporazum. Ljudi smo… Pa, ni preklinjanje nije tako strašno. Sjeti se samo srednje škole, dragi moj Renčo, nekada je i pomoglo. Nekada. Možda bi moglo i sada. Ali, traka preko ustiju nije pomagala. 

- Šta mumlja ovaj?

- Ma goni ga u pičku materinu… A i dobra ti je ideja ovo s vlakom… De, uvat’ ga za noge.

Paronja. Jebeni Paronja. Na kraju ipak nije bio tako glup kao što sam mislio.

Uhvatili smo drota za noge i krenuli ga vući prema tračnicama.

- Sam’ nemoj da zaboravimo pištolj, negdje mu je isp… – zaustio sam kad nas je prekinuo pijani glas.

- RUKE U VIS!

Špina se jedva držao na nogama.

- Ej, Špina, šta ima…

- Kurac moj ŠPINA! NIŠT ŠPINA! Sad je Špina glavni, mater vam jebem!

- Ma, Špina, de…

- Potuću vas ko ZEČEVE! – graknuo je Špina.

Prošlo mi je kroz glavu da će nekog ubiti slučajno, koliko je pijan.

- Trpaj to dvoje u auto! – rekao je Špina, i pogledao na sat.

Strpali su me na zadnje sjedište. Pa dobro je, dobro je. Špina je ipak moj čovjek; koliko god me mrzi, ipak zna da sam policajac. Vlast. Vlast je tu da štiti ljude. Eto, to je to. Ima smisla. Špina će pozvati policiju. Stvar ide na bolje. Ide na bolje, definitivno.

Na suprotnoj strani otvorila su se vrata, a kroz njih je uletio leš djevojke. Njezino lice ateriralo mi je ravno u krilo. Prepoznao sam ta pušačka usta.

- Ajmo, čelom nazad i na koljena, OBADVA! – graknuo je Špina, u nekom svom ratu.

Poslušali smo ga.

Slušao sam mu korake. Malo su se udaljili. Osvrnuo sam se.

- ŠTA GLE’AŠ KOJI KURAC!? - dreknuo je Špina.

Zatim je pajser proletio praznim prostorom između mene i Paronje.

- …TI MATER! – Špina se klatio na nogama.

- Špina, daj…

- NIŠT’ ŠPINA!! – presjekao me.

Začuo se tup udarac, a Paronja se stropoštao na tlo.

Okrenuo sam se prema Špini.

- Špina, jebo…

Pajser me poljubio u čelo i sve se zacrnilo.

- Kažem ti, prepijan je da spoji žice u mraku… – rekao sam i ustao s trošne stolice na improviziranoj terasi birtije, skupljajući zabilješke ispisane na poleđini beskrajnih fiskalnih računa sa stola ispunjenog praznim bocama i punim pepeljarama. Znao sam da je preponosan da se ne pokuša izvući sad kad sam ga napokon stjerao u kut.

Krenuo je za mnom u mrak.

S druge strane voćnjaka zatekli smo pijanog Špinu kako petlja po žicama, bezuspješno ih pokušavajući spojiti.

- Jesam li ti rekao da imaš rupu u priči… – zlurado sam se osmjehnuo.

- Ma, sad će, daj mu vremena… – rekao je Hess.

Pripalio sam cigaretu.

- Ajde Špina, jebemu mater! – mrmljao je Špini koji nas nije mogao čuti.

- Kažem ti, trebao si ili promijeniti lika u nekog trijeznog ili smisliti bolji završetak… – naslađivao sam se.

- Samo ti njega pusti…

Nasmijao sam se i pogledao na zaslon smartphonea. Štoperica je odbrojavala ka nuli.

- A, malo vuče na tebe, znaš… Mislim, Špina. Kao da ste u rodu… To je taj terapeutski pristup ocu željezničaru s kojim nikad nisi pričao, ha? – podjebavao sam.

- Ne znam tko od nas dvojice ima fiksaciju na uniformu i tinejdžerke s mjenjačem u ždrijelu… – odbrusio je Hess.

Špina je i dalje petljao u mraku.

- Tri, dva, jedan… Vrijeme je isteklo! – rekao sam, odigavši zaslon smartphonea Hessu pred lice.

Pogledao sam zaslon Koldmanovog smartphonea, uzdahnuo, iz džepa izvukao par zgužvanih novčanica i pružio ih gadu. Zatim sam se nagnuo preko Špine i spojio žice.

- POSRED PIČKE! – trijumfalno je viknuo Špina kad je motor zabrundao. Sjeo je za volan i pokrenuo auto. Potjeravši ga u rikverc, udario je u najbližu voćku. Na kraju ga je nekako uspio naciljati prema pružnom prijelazu.

- Pazi sad… – rekao sam.

- Svejedno si diskvalificiran – odgovorio je Koldman, ali nastavio promatrati.

Špina je zaustavio auto ispred rampe, izašao, ostavivši motor da radi, i otvorio ormarić s instalacijama. Kleknuo je i pod slabašnom uličnom rasvjetom krenuo petljati po žicama automata za brklju.

- Nema šanse… – rekao je Koldman uvjereno.

Rampa se podigla.

- Kako ovo može, mater mu jebem, a auto nije mogao upaliti… – promrmljao je, više za sebe.

- Eeej… Osvetu je smišljao deset godina, otkad su ga zamijenili automatom. Lokao je u “Malom gadu” i čekao svoju priliku. Željeznički genije, kažem ti – odgovorio sam.

- To mi baš i ne zvuči realno. – rekao je Koldman i povukao dim.

Špina je navezao auto na tračnice, izašao i okrenuo se prema birtiji, gledajući kroz nas.

- Neće pogledati dolazi li vlak? – upitao je Koldman.

- Skretničar. Stara garda. Zna raspored vožnje u otkucaj srca – rekao sam samodopadno.

Prošao je između nas i nestao iza vrata “Malog gada”.

Iz mraka se najprije začuo zvuk vlaka u naletu, a zatim i škripa zdrobljenog metala.

Okrenuo sam se prema Koldmanu. Bacio je opušak u travu i zurio u buktinju koja je do maloprije bila Kadet.

- Još jedno hladno? Ja častim… – upitao je, ne skidajući pogled s plamene kugle.

- Naravno da častiš. Pun si ko brod. Mojih para.

Krenuli smo natrag prema “Malom raju”.

- I? Epilog? – upitao sam Hessa.

- Pa, Špina je… – krenuo je širiti ruke, glumeći književnika, ali ga je prekinula svjetlost automobilskih farova koji su nam se približavali velikom brzinom.

- Ova hitna ti je nerealno brza, btw… – rekao sam Hessu.

- Ma kakva sad kurčeva hitna… – rekao je zbunjeno, pregledavajući bilješke – Ne sjećam se nikakve hit…

Pred nama se uz škripu guma zaustavio crveni Renault 5 iz kojeg su ispala četvorica mladića u trenirkama, stežući nekakve palice u rukama.

Iz Renaulta je izvirila glava djevojčice s gazom zalijepljenom preko nosa.

- Jel to taj, Jasna? – najveći je graknuo, pokazujući palicom prema nama.

- Taj je! Taj mali ćelavi! – slavodobitno je vrisnula i pokazala prema Hessu.

- Nisi valjda? – okrenuo sam se prema njemu.

- Eno mu GOLFA! – viknula je, i pokazala prema Hessovoj bijeloj Dvojci preko ceste. Sa zadnjeg stakla auta blještao je natpis “KENWOOD”, ispisan bijelom ljepljivom trakom.

- Trči! – procijedio je Hess i klisnuo prema autu.

- U svakoj priči ima malo istine, jebiga! – rekao je zapuhano kad smo uskočili u auto.

- I onda JA imam fiksaciju na tinejdžerke?! Jebo me pas, ovo je zadnji put da pišem s tobom! – rekao sam, cimajući zaglavljeni sigurnosni pojas.

- Ej! Ja svoju nisam nabio grlom na mjenjač! Da malo živiš umjesto što samo pišeš… – rekao je Hess i spojio dvije žice ispod volana. Dizelski agregat se teško nakašljao i oživio.

Stari kazetofon je, probuđen kontaktom, sam nastavio svirati “Eye of the Tiger”.

- Ajme… – promrmljao sam i vezao se.

Iza nas, na praznom željezničkom prijelazu, rampa se uspravila.

Stražnja šajba Golfa prsnula je pod naletom drvene palice.

- KAK TI SE OVO SVIĐA, PIČKO!! – urlao je izvana onaj najveći.

Pijani starčić, zalijepljen za svoj visoki stol u mračnom dijelu terase, zlurado se smješkao, češući se po golom tjemenu ispod željezničarske kape.

- Vozi Hess, jebo ga bog! – izderao sam se.

Hess je preko ramena bacio nehajni pogled na rasuto staklo.

- To će Paronja… – promrmljao je i dodao gas.

Žene i ja

happinessO, pička ti materina – ganjao sam riječi jezikom da ih uhvatim, ali već su bile vani.
Ona se još više namrštila i razbila mi i drugu čašu iznad glave.
Prokleta ljubav.
Nisam imao ništa protiv njene majke, tako se samo psuje tu kod nas, u ruralnim zapizdinama. Čak, majka joj je bila sasvim pristojna žena.
Problem je bio u tome što nije znala prepoznati čovjeka, gospodina i umjetnika u meni. Koji je volio, između ostaloga, i popiti.
Dok su mi krhotine stakla padale po obrijanoj glavi, verbalno mi je servirala neka svoja uvjerenja o meni. Da sam krasan, inteligentan, pravedan, vrlo pismen, komadić odlomljen od samog boga, po njenim riječima. Potvrdno sam klimao glavom, točeći si još jednu čašu vina.
Onda me upitala slušam li je uopće. Opet sam potvrdno zaklimao, mudrački pućeći usne.
- Rekla sam ti da si ružni, glupi, sociopatski, nepismeni skot, pravo govno! – ponovila je.
Tako svejedno, pomislio sam.
Vino je bilo crno i skoro mlako, kao i ta proljetna noć. Aroma kupine, višnje i pregršta sunca okupala mi je jezik, nepce i grlo. Pripalio sam polovicu ugašenog jointa iz pepeljare. Zatim sam nakostriješio svojih tisuću šiljatih smjehova, kao morski ježinac bodlje kad je zbilja sretan.