Liječnik

liječnik.jog

Na vratima ordinacije već je treći dan zaredom bila izvješena pločica s natpisom “Doktor je u posjeti”.

Mate se odmaknuo od ulaznih vrata i pogledao iznad natpisa “dr. Otto Glück” u tamne prozore stana.

- A, jeba te i dotur, nikad ga nema kad ti triba – promrmljao je razočarano.

Već se spremao otići, kad je začuo poznat glas iz podrumske ordinacije.

- Ja, ja… – rekao je doktor, a zatim znalački uzviknuo – Tehapija!

- Terapija? Gospe mi! – odgovorio mu je iznenađen ženski glas.

- Tee-hapija! – ponovio je doktor odlučno.

- Dottore, nije li valjda ono najgore? – rekla je žena.

“Ma nije li to…” – pomislio je Mate, pa provirio kroz odškrinut prozor.

Doktorova pogrbljena figura ocrtavala se u slabašnoj svjetlosti. Jednom rukom bio je oslonjen na štap, a drugom je držao rendgenski snimak ispred gole žarulje.

- Ah, dhaga Angelika, najgohe… Najgohe je kad bolest stigne, a nema fam tko pomoći, ja? Fi ste na vheme phonašli svog Medizinera. Herr Otto ima tehapiju za sve! – pobjedonosno je rekao, a njegove sitne oči zacaklile su se iza dioptrijskih naočala. Odšepao je prema podrumu. Prašnjave podne daske ugibale su se pod gumenim završetkom njegove drvene noge.

U suprotnom kutu ordinacije, Franz je u tišini tonuo u kožnu fotelju, pokušavajući zaviriti pod suknju pacijentice na visokom stolcu.

“Ma vidi ti furešte!”, pomislio je Mate, “I otac i sin!”.

Kad je Anđelka visoko prekrižila noge, Franz se namrštio, ustao iz fotelje i dohvatio rendgenski snimak sa stola. Primakao ga je debelim naočalama i odigao obrve, hineći interes.

Doktor je izronio iz mraka podrumske prostorije s neoznačenom bočicom u ruci.

- Efo, dhaga Angelika, ima doktoh Otto sve sa sfakoga… Pah Tableten ofoga i biti će naša Angelika phava Jungfer Frau.

- Spasite me dottore… Znate da je moj ćaća umra od ovoga, bog da mu grije prosti! – zajecala je Anđelka – Znala san! Znala san da to i mene čeka… Nadihali smo se mi toga đubra… Ća su nan učinili, đavli!

- Meine Liebe! – rekao je i teatralno joj poljubio nadlanicu – Tehapija, tehapija i zamo tehapija! Bit će sfe u hedu, ja? – potapšao ju je po leđima, spuštajući ruku.

- Najradije bi vas poljubila, dobri moj dottore – odgovorila je Anđelka, dlanovima otirući suze.

Franz se, još uvijek držeći snimak u rukama, nakašljao i neupadljivo nagnuo glavom naprijed. Doktor ga je kratko pogledao, a zatim se obratio Anđelki.

- Ja, ja… Ali - promrmljao je – ufijek na khaju ostane to fulgahno Geld pitanje… – dodao je, protrljavši prstima ruke prema njenom licu.

- Dottore! Jedino zlato koje imam – razjapila je čeljust – to van je ovo odi, četvorka i šestica, doli, livo, znate i sami da san van ostalo dala za ćaću, bog da mu grije prosti…

Doktor se nakratko uljudno nasmiješio, a zatim se, opet ozbiljna lica, okrenuo Franzu.

- Franz! Phiphemi Stomatologie! – rekao je Franzu ne skrivajući zadovoljstvo, pa se opet obratio Anđelki.

- Ja, dhaga Angelika, to su fam te thanzicijske zemlje. Phvo vas raspole, a onda neće platiti. C, c, c. – odmahnuo je glavom.

Doktor je ‘stomatologijom’ nazivao rabljeni ginekološki stolac u prašnjavoj konobi.

Franz se spustio u podrum i prišarafio golu žarulju u grlo na stropu. Žuta svjetlost obasjala je prašnjavi stolac na sredini sobe. Otpuhnuo je prašinu i maknuo požutjelo izdanje Kviris Palitra s poderanog tapecirunga. Doktor, kao pripadnik stare SS škole, još od završetka rata pomno je pratio novine iz tranzicijskih zemalja. Uglavnom je tražio članke o ekološkim katastrofama prouzročenima ljudskom greškom. Plodno tlo za ordiniranje. Kad su prije tri dana pakirali kufere, Franz mu je predložio Ukrajinu. Doimala se kao lijep kraj, prepun potencijala, a već su i bili tamo 1986. Doduše, spretni Rusi su većinu toga sanirali sami, pa ih je nakon kraćeg boravka u okolici Černobila put nanijeo u Kuala Lumpur. Danas, doktoru se više sviđao dobar pogled i miris borovine, pa je izbor pao na Živogošće.

- Inthigantno… Nikako da došem k sebi, ja… – mrmljao je doktor – A imate tako Frischluft! – dodao je cinično.

Jer zrak u tim krajevima nije oduvijek bio svjež.

Dok su u Kuala Lumpuru sanirali štetu nastalu oko tvornice umjetnih gnojiva, doktor je u Hrvatskom iseljeničkom mjesečniku naišao na članak o zatvaranju Plobesta. Tvornice azbesta pred zatvaranjem bile su mu omiljene, jer je to odmah podrazumijevalo i niske troškove života.

- “Phochenjuje se da je nakon stečaja tvohnice ostalo više od 300 tona toksičnog otpada i poluphoizvoda koji sadhžavaju opasni azbest… Phedviđa se da će opasne asbestne čestice u zhaku khužiti još najmanje dvadesetak godina ughožavajući žifote i zdhavlje stanovnika Ploča i doline Nehetve…” - Franz! Das ist wunderbar! – oduševljeno je viknuo, mašući novinama.

Stigavši u Dalmaciju, uvidjeli su kako na terenu stvari izgledaju ponešto drugačije. Nakon početne faze uzleta poslovanja prošlo je već pet godina. Zatim su uslijedile tri vrlo mršave godine, a zadnje dvije nitko nije spomenuo ni Plobest niti azbestozu, dok mu jutros Anđelka nije zakucala na vrata. Doktorova ruža vjetrova iz Kriegsmarinea već je pokazivala novi smjer, ali je ipak odlučio obaviti tu posljednju konzultaciju. „Geld ist Geld!“, rekao je.

- Niko nam nije platija nikaku o’štetu! – jecala je Anđelka, spuštajući se klimavim stepenicama.

Sjela je na ginekološki stolac, a zatim poslušno zadigla suknju i počela dizati noge.

- Ne, ne, Fhau Anghelika, noge dolje, jaa? Danas samo jako sinite i bit će bhzo gotofo… – rekao je doktor – Franz, ostafi nas same… Fhau Anghelika zaslušuje malo phifatnosti.

Franz je lupio petama u pozdrav i zalupio vratima za sobom. Osluškivao je Anđelkino tiho stenjanje dok joj je doktor opipavao desni, a zatim zveket kad je dohvatio tesarska kliješta.

- Ofo će mošda malo sapoljeti, dhaga Anghelika, ali ne bhinite, imam sva pothebna snanja stomatologie. Sa dva doktohata, ja. Ah. Sjajna vhemena su to bila – rekao je doktor, sa sjetom pogledavši u daljinu – u luksusnim ohdinacijama Konzentrationslagera… No, sat je to manje fašno, ja.

Franz se uspeo stepenicama.

U ordinaciji ga je dočekao Mate, prebirući po rukama bočicu tableta koju je doktor ostavio na stolu.

- Mein Gott! Uplašili ste me! Zah niste vidjeli znak? Ne hadimo! – rekao je grubo.

Mate je ostavio bočicu na metalnom stolu, rashodovanom s lokalne patologije.

- A skužajte me, čuja san da pričate, gurnija san vrata, bila su otvorena… Nego, doture, znate li zašto san doša?

- Isnenadite me – rekao je Franz ljutito.

- Vidite, vaš Vat… Vaš ćaća mi je dužan neke šolde, je li. Već sam mu deset puta dostavlja bačve varikine za ordinaciju, a još mi nije platija…

Franz je krenuo nešto zaustiti, ali Mate mu nije dao do riječi.

- Znan, sve znan… Reka je da će me namirit čin prije, ali ja san već dosta dugo čeka… Virujte mi. Dica nam moraju jist, znate kako je.

- Ja, jaa… Entschuldigung. To će Vater srediti, keine Angst, ja… – rekao je Franz uljudnijim tonom, a zatim odšetao do medicinskog ormarića i izvadio bocu ispunjenu bezbojnom tekućinom.

- Ma, bojin se samo da ne buden zadnji. Zato san i doša… – Mate se i dalje jadao.

- Sadnji? – Franz je podigao obrve.

- Pa, raspitiva se neki furešt doli u Davorovoj konobi… Reka je da traži dotura s drvenon nogon koji priča nimački…

- Jaa?

- Čak je i pare nudija, ka neku nagradu, al, reka je, tek kad dotura pronađe. Reka sam si, nisi ti bolestan sinko moj, to su neki đavolji posli… Ma, da si mu samo vidija tu nosinu, ka neko sidro za kaić…

- Niste ga poslali ofdje?

- Ma kaki… Mislija san si, nebi da je dotur u nevoji… Ipak smo svoji. Niko mi i ne kupuje varikinu osin vas, jelte.

- Phafo hazmišljanje, dhagi Mate… Znate, vi ste Vateru i meni ufijek na phvom mjestu… Ufijek!… Schnapps? – rekao je Franz i pružio mu bocu - Dok čekamo Vatera, ja? Eine unglaublich, kako se kaše, losovača, ja?

Mate je razvukao lice u osmijeh.

- Ajde, ako je lozovača, ća je ne bi provali! – rekao je i uzeo bocu – Nek vam je uzdravje! – dodao je i iskapio dobar gutljaj.

- Jaa, schmeken sie gut? – rekao je Franz, izvlačeći putni kovčeg iz donjeg dijela komode.

- Iss, prži ka da san je ja peka, boga mi!… – vratio je bocu Franzu i upitao ga – A vi, putujete negdi?

Zatim se srušio na pod i počeo trzati udovima, pjeneći iz usta.

Franz ga je opkoračio i posegao za gumenim rukavicama na metalnom stolu.

- Pašljifije dhugi put, meine Dalmatiner Freund… Othov se ne pije, ja? Ja.

Uto se iz podruma pojavio doktor, skidajući krvave gumene rukavice. Za njim se na klecavim koljenima, usta punih tampona, dovukla Anđelka.

Ugledala je Matu na podu.

- Mggmfff… – zamrmljala je kroz vatu.

- Ah, liebe Anhelika, ništa nije bes nuspojafa – potapšao ju je doktor po ramenu, pa se okrenuo Franzu.

- Schone losovača, ja?

Franz se neupadljivo nasmiješio.

- Sehr schön – rekao je, uhvatio Matu za ramena i klimnuo Ottu da mu ga pomogne podići na metalni stol.

Otto se počeo saginjati, ali se odmah, uz bolnu grimasu uhvatio za križa i okrenuo Anđelki.

- Helfen Sie uns? – pokazao je glavom prema truplu.

- Mmmg? – zatulila je Anđelka.

- Ofo je pilo dofoljno samo za phvi ziklus tehapije, ja?… – otvorio je dlan u kojem je skrivao dva zlatna zuba.

Anđelka je pogledala u doktorov dlan, uzdahnula i uhvatila Matu za noge.

Suzuki-Hayabusa

Zaglušujući zvuk velikog motora prestaje okretom ključa, a ja silazim sa sjedala. Noge mi lagano podrhtavaju, dok se trudim izgledati cool skidajući kacigu. Okrećem se lagano i sporim korakom prilazim terasi kafića. Pitam se kako izgledam, smrdi li mi iz usta, da li sam se oznojio?

Prekrasan je ljetni dan, malo ipak prevruće za moto-kožnjak i adrenalinsku vožnju seoskim cestama. Ipak, obećanje je obećanje. “Rekoh ti da ću stići za pet minuta” – derem se pun sebe prijateljici, s kojom sam se netom okladio da ću stići. Mrmlja nešto sebi u bradu i smije se. S njom su još 4 djevojke, neke znam od prije, neke ne. Sjedam za njihov stol, naručujem i uključujem se u razgovor. Smijeh. Nekoliko puta previše, pogled mi skreće prema plavokosoj ljepotici. Shvatila je, vidim joj po tankom pobjedničkom smiješku u kutu rozih punih usana. Početne treme je nestalo, možda zbog male doze alkohola kojeg sam utočio u sebe. Vrijeme je rastanka, pozdravljamo se, a ja samo mislim kako da pozovem plavu boginju da nastavimo druženje. Laganim korakom odmiče, sada ili nikada. Skupljam hrabrost i odvažim se pozvati je. Staje i okreće se, a meni adrenalin trenutno podiže broj otkucaja srca za barem 100. Dok korača natrag prema meni, lovi me panika i pitam se što mi je to dovraga trebalo. Imam vrašku sreću. Pristupačna je i vesela, kaže da ionako nema ništa za raditi, pa pristaje na kratku vožnju.

Srce mi pokušava iskočiti iz prsa, skrivam to kopanjem po pretincu ispod sjedala. Napokon pronalazim sunčane naočale, trebat će mi jer sam, naravno, dami prepustio da nosi kacigu. Krenusmo, prvo polagano, pa onda sve brže i brže. U hipu prolazimo nekoliko sela i penjemo se u brdo. Dogovor je, ako joj se nešto ne sviđa, lupa me po ramenu i ja momentalno stanem. Ne znam da li je to zbog užitka ili možda zbog straha od pada, ali niti na trenutak ne propušta stiskati moje bokove. Vozimo se prilično brzo već gotovo pola sata, a to je dosta ako vozite motor od 170 konja. Krajolik se mijenja, nema više ravnica i livada, samo brdo i šuma, te uska vijugava cesta. Popodnevno sunce zelenu boju šume obasjava zlatno, a mi napokon dolazimo do civilizacije. Ulazimo u mjesto koje svoju popularnost ima zahvaliti staroj kuli na vrhu brda i Titu i njegovim podanicima. Nakon okrijepe u obližnjem restoranu, šećemo pored jezera, prelazimo drveni mostić i dolazimo na otočić koji na sebi ima oktogonalnu sjenicu. Osjećam se nekako ljigavo uz toliko stereotipne romantike, ali čini se da djevojka nema ništa protiv. Dapače! Ljubimo se. Ljudi moji, pa ja sam u raju. Ali dragi moj Štanga, ovaj put za istač! Ili…Sve što je lijepo kratko traje. Vožnju prema natrag prekida iznenadan nedostatak kisika u mojim plućima. Otvaram oči, mrak je. Ležim u sobi, iz nosa mi curi krv, obilato. Hladno je. Zbunjen, dižem se i tražeći maramice, gledam kroz prozor. Vani pada snijeg. Isusova ruko! Da li je moguće da smo doživjeli neku nesreću putem, pa se ja tek sad budim iz kome, par mjeseci nakon? Glupane, tko se iz kome budi u kućnom krevetu?

Da, nažalost, plava božica i hrđavo-crveni Hayabusa su bili samo san.

Milan

angels-in-love-moonlight

- Ne može tako! – odjeknuo je stariji ženski glas, u tami se odbijajući od zidova unutarnjeg dvorišta hotela.

Iza apartmanske zgrade, s terase na morskoj strani hotela, dopirala je glazba hotelskog benda. Svirali su neki šlager Ive Robića.

- Ne može i gotovo! – graktala je neumoljivo – Ma, ništa Lili! NE MOŽE! – odsjekla je nečiju pretihu repliku.

Otvorio je još jedno pivo pa doviknuo prema unutrašnjosti svoje sobe, ignorirajući viku: “Vidiš šta ti je visoki turizam! U onom niskom, bend je samo seljačina sa sintesajzerom… I pjeva svaku pjesmu na istu podlogu… A ovo, to ti je muzika!”

- Ulazi mi dim tvojih cigareta u sobu – rekla je iz mračne unutrašnjosti – I reci toj babi da začepi, ili ću joj ja reći.

“Pa, baba je ovdje manji problem”, pomislio je reći, ali je ipak zadržao jezik za zubima.

- Bila sam ti dobra kad te trebalo posjećivati u zatvoru, a sad samo šutiš… – nastavila je iz mraka sobe.

- Pa, Lilika, baba se zove isto kao i ti – tepao joj je natrag – A i mislim da imate puno više zajedničkog, od imena – dodao je ispod glasa.

- Daj zašuti – odbrusila je hladno.

Orošena limenka skliznula mu je iz ruke, a pivo ga zalilo po golom trbuhu. Sagnuo se i pokupio je.

“Nije se sve prolilo”, pomislio je, s osjećajem manjeg trijumfa.

Da su mu za večerom poslužili još koju besplatnu rakiju, vjerojatno bi i sada sjedio u blaženstvu klimatiziranog restorana. Ali, besplatno je bilo samo piće dobrodošlice, a Lili nije željela sjediti za praznim stolom. Niti mu platiti još jedno piće.

Bio je osuđen na unakrsnu vatru dvije babe.

- Oni su nas istjerali! Tebe su istjerali, Milane! Tebe! – nije se dala baba.

Pomislio je kako su on i Milan slični. Obojica su bili nezahvalni sugovornici, barem naglas.

- Mi sad u hotel, pa nek plaćamo, a tvoja sestra nek uživa u tvojoj kući! E, pa neće ić! – baba je zabavljala nezahvalnu publiku.

Uzdahnuo je, sretan što ga je njegova ostavila na miru, i pripalio novu cigaretu.

- Opet pušiš? – provirila je kroz balkonska vrata, zaogrnuta samo njegovom majicom bez rukava. Još uvijek je dobro izgledala.

- Rastjerujem komarce… – odgovorio je.

U tom trenutku, baba je opet zagrmila.

- Sestra ti je profuknjača i gad! Šta je taj njezin Švabo bolji odnas?!

Iz babine sobe začuo se lom stakla.

- Slušaj ti to! I da to nitko ne čuje? Ja zovem recepciju! – odmarširala je nazad u sobu.

- Samo nemoj reći iz koje sobe zoveš – promrmljao je, prisjećajući se epizode s gorućom posteljinom i protupožarnim alarmom.

- Ne može tako… Ne-mo-že! Sad ću je nazvat! Sve ću joj kazat! Ma, ne može! – baba, glasom sličnim onome Kerumove sestre, nije posustajala.

- Začepi više! – isprva se ponadao da se Milan probudio, ali glas je dopro iz tame, s nekog drugog balkona. Baba je nastavila punom snagom.

- Ja sam joj bila dobra… Kad joj je tribalo! A sad ovo, marš napolje, tako će ona sa mnom! A ti, ti samo šuti Milane, samo ti šuti, za mene nikad ništ’ i ne govoriš!

Babino zanovijetanje prizvalo mu je sjećanja. Kad je ostao iza rešetaka, zarekao se da više neće piti.

Nakon odsluženja kazne, nije mu se išlo natrag, na slobodu. Na kojoj ga je, iz prikrajka, čekala ona, s vječito spremnim kritikama. Prigovaranje, dan i noć. Nikad nije bio dovoljno dobar. Nije trebalo mnogo da se alkohol opet otme kontroli.

A ovo ljetovanje, osjećao je, bila je tek pauza između dvije zatvorske kazne.

- MILANE! Teb’ pričam! – tup udarac čuo se iz mraka babine sobe – USTAJ! Neš spavat, Milane, ne dok ovo ne raščistimo!

- Zvala sam recepciju dva puta. Ali, jebe se njima… – provirila je opet iz mračne sobe.

Povukao je dug dim iz cigarete i klimnuo glavom.

- BABA! Jebem ti mater! Pusti Milana na miru! – graknuo je prema babinoj sobi, kako bi ostavio dojam se njemu ipak ne jebe, kao onima s recepcije.

S druge strane balkonske pregrade, provirila je okrugla glavurda razbarušene kose.

- Šta je?! Koji ti kurac oš?! – rekla je baba.

- Isusebože, koji primitivci… – rekla je Lili i povukla se u sobu, navlačeći zastore.

Približio se ogradi.

Mjesec je izašao iza oblaka i osvijetlio babin balkon. Pomislio je kako je opet previše popio, jer mu se učinilo da na babinoj glavi vidi rogove.

Ali, nije mu se učinilo. Bili su tamo, obasjani mjesečinom.

- Aaaa? Čuješ ti šta ja tebe pitam, debeli?!

Iz nozdrva joj je izlazio plavičasti dim.

- K… Kažem… – zamucao je, a onda se pribrao – Kažem, ostavi Milana na miru, a i mene, kad smo već kod toga – nespretno je izjavio.

- Milana i tebe, kažeš? – rekla je baba glasom koji se spustio u niži registar, podsjećajući na režanje. Okoštalim zašiljenim noktima grebala je balkonsku ogradu. Metalne strugotine padale su u mrak ispod.

- Nemoguće… – promrmljao je, odmičući se, dok se baba zapanjujućom okretnošću verala na balkonsku ogradu s jasnom namjerom da prijeđe do njega.

- Men’ si se lud našo prav’t, a Milane?! – doskočila je na balkonske pločice uz reski zvuk papaka. Pun mjesec osvijetlio joj je crvenu kožu lica prekrivenu krljuštima.

- Nemoguće… – ponovio je u nevjerici.

Dohvatio je vrata balkona. Bila su zaključana. Zalupao je na staklo. Prvo šakom, a onda i glavom.

- OTVARAJ JEBOTE!!

Baba je stajala iza njega, raširenih dlakavih koljena, s pandžama oslonjenim na široke bokove, promatrajući ga sa zluradim smiješkom. Iza leđa je palucala visoko uzdignutim šiljastim repom.

- Otvori, jebem ti mater, ne zajebavaj se! – vrištao je, i dalje lupajući po staklu.

U sobi se uključilo svjetlo.

Baba je zakoračila prema njemu.

- Čuješ ti mene? S kim ja pričam, MILANE?! – rekla je glasom koji je zvučao kao tekuća lava.

Zastor iza stakla se napokon razmaknuo.

Okrenuo je glavu od babe i pun nade pogledao prema unutra.

- Pogledaj, jebote! Samo pog… – stao je u pola riječi, pokazujući rukom iza sebe, kad se iza stakla ukazala ista babina njuška. S istim rogovima, krljuštima i širokim osmijehom prepunim žutih šiljatih zuba. Par puta je zagrizla u prazno, zveckajući zubima, a zatim se još prpošnije iskesila.

Zavrištao je od boli i vratio pogled na svoju ruku. Više je nije bilo tamo. Šaka je uz prasak stakla uletjela u sobu, a umjesto ruke, ispod lakta ga je čekao samo batrljak iz kojeg je liptao vodoskok krvi.

Baba u sobi žvakala je njegovu otkinutu šaku, zajedno s limenkom piva koju je šaka još uvijek stezala, u morbidnom zanosu grgljajući krv.

Betonskim zidovima mračne građevine odjekivao je hrapavi, neljudski smijeh.

Lijevom rukom uhvatio je očerupanu podlakticu da zaustavi krvarenje. Ispod krvave pulpe, virio je šiljati završetak pregrizene kosti.

U slijepom bolu, bezglavo se zaletio na babu, pokušavajući je odgurnuti preko balkonske ograde, ali je odskočio od njenih monstruoznih dojki. Poput kukca od automobilske šajbe odbio se unazad na susjedni zid.

- MENE ćeš jebat, MILANE?! – rekla je baba – Ostavio si me i pobjego u zatvor! Štas mislio, da iđeš na odmor?

Osovio se na noge, a zatim uz krvožedni krik, zadnjim snagama skočio na babu, ovog puta batrljkom naprijed. U doskoku, lijevom ju je rukom uhvatio za vrat i krvničkim trzajem joj zabio podlaktičnu kost u oko. Baba je odskočila, životinjski urličući. Držeći se za oko, povukla se unazad do balkonske ograde.

Kroz oštru bol koja mu je gasila svijest, osjetio je kako mu se pandže zarivaju u leđa, povlačeći ga unazad.

Druga baba odigla ga je iznad glave, tako da je zapeo nosom za strop balkona. Počela ga je vrtjeti u krug, dok se prva baba, glave zabačene unatrag, divlje smijala.

Bizarni vrtuljak se naglo zaustavio, a zatim su ga snažne ruke silovito tresnule o pod balkona.

Začuo se razdirući zvuk pucanja kostiju, a onda je bol počela kopnjeti.

Učinilo mu se da su na svim balkonima gorjela svjetla. Kao mjesec pored mjeseca pored mjeseca, a ispod svakog, iskešeno demonsko lice jedne te iste babe.

Zadnje što je vidio bile su jake, maljave muške noge u mokasinama koje su ga opkoračile sa susjednog balkona. Zatim je čuo još neljudskih krikova.

A onda se sve zamračilo.

- Gospodine Milan, Vi ste mu rođak? Jer, ako niste, zamolila bih vas da izađete iz sobe. Potreban mu je odmor. Nakon ovoga što je doživio…

Kroz maglu narkoze počeo je razaznavati glasove. Jedan ženski, odmjeren i služben, i jedan muški, grub, ali dostojanstven.

- Rođak, jašta! Bez brige, sejo. Dobro će mu bit. Znam ja rođu. Žilav je ko i ja.

Čuo je korake kako napuštaju sobu, i zatvaranje vrata.

Uspio je progledati jednim okom. Uz krevet je sjedio korpulentan muškarac u smeđoj kariranoj košulji kratkih rukava. Iz raskopčane košulje stršao mu je busen malja, na kojem je počivao lančić sa znamenjem Legije stranaca. Zagladio je prstom gusti brk ispod jakog nosa, a zatim se počešao po grubom licu prekrivenom trodnevnom bradom.

Kad je spazio da je Mladen otvorio oči, počeo je pričati tihim glasom.

- Jes dobro, a mali?

Mladen mu je pokušao odgovoriti, ali cijelo lice ga je boljelo. Uspio je samo trepnuti poluotvorenim okom.

- Dobro, dobro, samo ti odmaraj. Nego, znaš, u povjerenju, ne znam za tvoju, – rekao je i osvrnuo se oko sebe, kao da provjerava da ga netko ne prisluškuje – al kod moje, oduvijek mi je ta njezina krljušt išla na kurac…

Mladen je od zaprepaštenja otvorio i drugo oko, kratko jauknuvši kad su mu se šavovi na licu zategli.

- …A o rogovima i repu da i ne govorim. – dodao je Milan, a zatim namignuo i prasnuo u iskreni, grleni smijeh.

Ljetovanje

rusty-chains-001

- Moram van! - ponovio je Stoper, treći put pokušavajući nadglasati motor trošnog Golfa, čiji su ventili lupali već zadnjih pola milijuna kilometara.

Binarni ga je nastavio ignorirati i dodao još gasa starom spaljivaču nafte.

Oduvijek je bio nezahvalan sugovornik. Njegovo prisustvo moglo se tek namirisati.

A i autostopere je smatrao nužnim zlom.

Jednoličnost nepreglednog kamenjara povremeno su narušavali metalni kosturi megalomanskih vojnih struktura i pokoje spaljeno selo. Otkad je treći pljusak balističkih raketa jug pretvorio u nešto nalik ogromnoj zagorjeloj piti, rijetki su preživjeli pokazivali interes za bilo kakve avanture tamo dolje.

Osim njega i duhova prošlosti koji su ga gonili sve dublje u spaljeno ždrijelo juga.

Popio je zadnji gutljaj zamjenskog piva i otresao glavom, praveći grimasu. Neugodan okus zadržavao se u ustima još dugo nakon ispijanja, ali alternative nije bilo. Tjelesna tekućina se u tim krajevima morala redovito obnavljati. Čak i manja dehidracija značila je brzu smrt.

Ispišao se nazad u praznu limenku, a onda se predomislio. Toliko očajan još nije bio. Zafitiljio ju je kroz prozor, gađajući stado neuhranjenih peteronožnih preživača kraj ceste. Glodali su radioaktivne stijene, probavljajući siromašne naslage silicija iz njih.

- Marš u pičku materinu! – dreknuo je prema njima, usput pljunuvši na šajbu.

- Šta? – viknuo je autostoper.

Binarni ga je pogledao.

- Moram srat! – rekao je Stoper, unijevši mu se u lice.

Binarni je spustio vizir maske za zavarivanje, a desnom rukom posegnuo na stražnje sjedalo. Nakon par psovki izvukao je još jednu, zaglavljenu ispod prednjeg kotača ručnog bicikla.

- Stavi ovo – rekao je Stoperu – Nema smisla da oslijepiš, kad si već kljakav – dodao je, kimnuvši prema njegovim nožnim batrljcima u metalnim protezama. Lijevi batrljak bio mu je urešen aljkavom tetovažom stiliziranog nasmijanog lica. “Jebeni hipiji”, pomislio je, “nuklearni rat samo im je pogodovao. Gori su od žohara.”

Zaustavio je automobil iza okuke, na samom rubu litice.

- Ajde! – rekao je.

Na dnu ponora ljeskalo se more nafte. Utroba planete izbljuvala ju je nakon prvih nuklearnih eksplozija, davno prije nego li se ijedan od njih rodio. Prije rata nije bilo nafte, a nakon njega nije bilo ljudi da je troše.

Stoper se iskobeljao iz auta i krenuo prema stijeni iza koje je virio metalni stup. Na vrhu stupa stajala je ploča od hrđavog metala s natpisom “Hranilica – Oprez”.

Kad je spazio natpis, Stoper je stao kao ukopan i okrenuo se prema Binarnom. Na licu mu se moglo iščitati nepovjerenje i strah.

- Bez brige. Ta vremena su iza nas – rekao je Binarni ohrabrujuće.

Stoper je neko vrijeme oklijevao, a onda nastavio hodati, oprezno pogledavajući iza sebe. Kad je nestao iza stijene, Binarni je izašao iz auta, tiho zatvorio vrata i lagano krenuo za njim. Na stijeni iza koje se Stoper sklonio, netko je davno sprejom ispisao riječi “Hard Puss”.

“Teški gnoj”, razmišljao je, lijeno vukući stopala po jarko-narančastoj radioaktivnoj prašini. Te riječi su mu zvučale začuđujuće poznato, iako ih nije mogao prizvati u ikakvom kontekstu.

Stigao je do Stopera koji je čučao okrenut leđima, pridržavajući se za metalni stup. Sa stupa se klatio hrđav lanac, čiji je slobodni kraj završavao alpinističkom kukom.

- Da mi ne padneš – rekao je Binarni i kratkim potezom zakačio kuku za ušicu na Stoperovu potiljku. Svi s Greškom su ih desetljećima dobivali pri rođenju. Sve dok to nije proglašeno diskriminacijom.

- Hej, šta?… – Stoper je zamahnuo rukama iznad glave, ali mehanizam je već bio zaključan.

Izgubivši oslonac, sjeo je u vlastiti izmet.

Binarni je krenuo prema automobilu.

- Nećeš valjda?! Imam dijete! – urlao je Stoper u nevjerici, pokušavajući se otrgnuti s lanca – Molim te!

- Samo ti razmišljaj, kukoglavi… – rekao je, više za sebe – To će ih privući.

Sjeo je u Golf i pomaknuo ga u sjenu planine.

Stoper je prestao preklinjati. Zbacio je zaštitnu masku s lica i počeo iz očaja psovati, režeći. Pjena mu je izlazila iz usta.

Binarni je uključio kazetofon. Glazba mu je pomagala da se riješi suvišnih misli. Oni kojima se nadao, mogli su detektirati i najmanju moždanu aktivnost.

Preostalo je samo čekati.

Nakon samo par minuta na horizontu je ugledao dvije tamne točke. Jedan dio njega nije očekivao da će se stvarno pojaviti. Isprva je pomislio da mu se priviđa zbog vrućine, ali točke su postajale sve veće. Brzo su smanjivale razdaljinu do Golfa, krećući se u koncentričnim krugovima.

Spojio je kabel električne cigarete u priključak na Adamovoj jabučici i pritisnuo tipku. Starac kojeg je sreo na zadnjoj pumpi naseljenog dijela kontinenta, do zadnjeg daha mu se kleo da su bolje od pravih. Binarni nije znao razliku. Prave, one od papira i duhana, nestale su nedugo nakon što je nestao i rak.

“Lagana stimulacija neokorteksa, okus mente i maline”, pisalo je na pakiranju. Nije znao šta su menta i malina, ali podražaj u mozgu bio je ugodan.

Točke su postale kugle, a kugle ubrzo izduženi oblici širokih krila mehaničkih lešinara. Metalna tijela presijavala su im se kroz toplinska isparenja iz užarenih stijena.

Da, bili su tamo, više nije bilo sumnje.

Prljavi, lo-fi zvuk stare magnetne vrpce jedva je skrivao Stoperovo zapomaganje.

Nekoliko trenutaka kasnije, prvi se metalni stvor strmoglavio prema hranilici.

“Morgen, morgen…”, jaukao je glas s trake, “Lacht uns wieder das Glück…

Dok se iza stijene podizao oblak prašine, izašao je iz Golfa i dohvatio pulser iz prtljažnika.

Krenuo je prema hranilici s noge na nogu. Nije žurio. Nije htio poslati jadne beštije u vječna lovišta bez posljednjeg obroka.

Približio se na dvadesetak metara, uperio širokopojasni odašiljač pulsera prema oblaku prašine i pritisnuo okidač.

Iz oblaka prašine, začuo se statički šum, a zatim sudaranje metala.

Kad se prašina slegla, Stoper je ležao tamo, napola pojeden. Bakreni crvi su već ispuzali iz limfom natopljene prašine i gmizali kroz otvore u mesu po svoj dio.

- Jebeni, jadni, mutirali kurvin sine… – promrmljao je.

Čučnuo je i razgrnuo hrpu raspadnutog metala i aluminijskog perja, vadeći ispitivač iz prednjeg džepa košulje.

Zaštićen rukavicama, dohvatio je trup većeg lešinara, otpustio pet vijaka jedan za drugim, i skinuo gornji poklopac, i dalje pjevušeći bezvremenski šlager.

Iz hrpe pocrnjelih žica i rastopljenih čipova u lešinarovom prsnom košu, dohvatio je neoštećenu memorijsku karticu, izvadio cigaretu iz svog multifunkcijskog bio-sučelja i utisnuo karticu na njeno mjesto.

Informacije su potekle odmah. Zamumljao je zadovoljno. Bilo je tu koječega. Od Stoperovih zadnjih uspomena, do raznog polu probavljenog emotivnog otpada iz lešinarovih prethodnih obroka.

“Debeli, dobro uhranjeni gadovi” – pomislio je.

“Ovako daleko na jugu, nisu trebali biti toliko siti. Osim ako…”, prekinuo je misao. Takve visoko-frekventne misli mogle su privući samo još veće nevolje.

Hitro je izvadio karticu iz drugog stvorenja, pospremio je u antistatičku kutijicu i vratio se u auto.

Iz iskustva je znao da bi s ovim zalihama trebao izdržati još barem tisuću kilometara. “A onda ću morati nabaviti novog Stopera”, pomislio je s gađenjem.

Već je pokrenuo motor, a onda opet izašao iz automobila, vratio se do hranilice i pokupio masku za zavarivanje, otirući sukrvicu s nje.

Parkirao je automobil na prašnjavu bankinu kraj štanda s lubenicama.

- Uzmi hladnu! – doviknula mu je žena iz automobila.

- Dobar dan! – obratio se kamenjarskom domorocu u razdrljenoj košulji, koji je prljavim rupcem brisao znoj s prsa.

- Dobar, dobar… ‘Ladnu daklen?  Triba slušat gospoju – namignuo je domorodac, šireći svoj krezubi osmijeh.

- Hladnu, molim vas, da – rekao je i bacio pogled na štand s novinama. Pažnju mu je privukla naslovnica 24 Sekunde, jeftinog eksploatacijskog tabloida. “Strava kod Zaostroga”, pisalo je masnim bijelim slovima preko cijele crno obojane naslovnice.

Skinuo je novine s police i stavio ih na pult.

- I ovo mi naplatite.

Domorodac je pogledao u naslovnicu, odmahujući glavom.

- Jebeni furešti – rekao je – di ovi svit ide… Izija mozak čoviku, ma je li to za virovat… Ko nas čuva… – skinuo je lubenicu s vage – Eve ga, pecetosan, ma, pecet kuna, ka za tebe… Zna san ti didu, znaš.

- Hvala – klimnuo je glavom, pružio novčanicu i vratio se do automobila. Nagnuo se nad suvozački prozor i kvrcnuo ženi po staklu. Okrenula se od djeteta i pritisnula tipku na vratima. Prozor se bešumno spustio.

- Šta je pa sad? – upitala je nervozno.

- Vozi ti do apartmana, ima još samo par kilometara…

- Ma vidiš da je mala nervozna!

- Ajde, nešto me glava boli – slagao je.

Nevoljko se prebacila na vozačko mjesto.

- Ma daaa, sada će mama voziti – rekla je umilnim glasom bebi koja je gugutala iz sjedalice na stražnjem sjedištu.

Otvorio je prepuni prtljažnik, progunđao psovku i zatvorio ga. Ostavio je lubenicu na stražnjem sjedalu pored djeteta i sjeo u automobil. Čim su se uključili u promet, otvorio je 24 Sekunde i počeo čitati.

- Stara, pazi ti to… “Pomahnitali policajac pod utjecajem PCP-a ubio, a zatim i djelomično pojeo varaždinskog paraolimpijca i dva bjeloglava supa”.

- Daj, ne čitaj tu jeb… – zastala je u pola riječi – …te gadosti pred djetetom!

- “Renato P. (38), policijski inspektor za narkotike Osječke policijske uprave, ukradenim službenim automobilom…”

- Daj zašuti, molim te! – rekla je oštro, ne skidajući pogled s ceste.

Nasmiješio se i nastavio čitati u sebi.

 

Modulacija

liptauer

Sasuo je još čašu vina u sebe, opet pogledao u tamni zaslon mobitela, a zatim nastavio tupo buljiti kroz prozor u mračnu pučinu. Poziv je već odavno trebao stići, ali još nije bilo vrijeme za paniku. Već su ga znali tako zavlačiti. Ponekad bi čekao i par sati na transfer, “u medijskoj blokadi”, kako je to Šatrovac znao kazati.

Poziv bi na kraju uvijek došao i natjerao ga da zažali za blaženom izolacijom prije njega.

Natočio je novu čašu da ispuni prazninu. Vino je bilo jako i aromatično, i pomalo užeglo. Razblažio ga je mineralnom vodom s okusom, iako bi Šatrovac graknuo da je to za pedere.

Ah, Šatrovac. Vječiti mladić. Sirovina odrasla u bosanskoj pustopoljini. Ali, bilo je nešto u vezi s njim… Da nije, ne bi ga Uprava zaposlila kao Nadglednika. I to prve klase.

Dok se muvao po sobi s čašom u ruci, ekran mobitela bljesnuo je u mraku, a zatim se začula jednolična zvonjava. Dohvatio ga je, usput prolivši vino po prljavom parketu, no poziv je do tada već završio.

Panično grebući palcem po ekranu, pokušao je uzvratiti poziv, ali broj pozivatelja bio je skriven.

Pitao se što će biti sada, kad se nije javio. To mu se još nije dogodilo. Neko vrijeme šetao je po sobi, glasno ispuhujući kroz nos, sve dok nije ispio vino. Zatim je stao kod stola i natočio još jednu čašu.

Upravo kad ju je približio usnama, mobitel je opet zazvonio. Ispustio je čašu, koja se raspala na pohabanom parketu, i skočio na mobitel poput geparda. Ovog si puta nije smio priuštiti propuštanje poziva. Iako bi to volio više od ičega.

- Da? – rekao je, hineći sigurnost u glasu.

- Gospodin Liptauer? – pitao je ženski glas s druge strane.

Ovo nije bilo uobičajeno. Pogledao je ekran. Poziv je dolazio s jednog od onih novih, Jankomirskih, 5xxx xxx brojeva.

- Da? – ponovio je, nesiguran u odgovor.

- Ovdje Sonja. Postavila bih vam nekoliko pitanja, ako nije problem…

- Sonja?

- Sonja Vladić. Iz Prekopec agencije, radimo anketu za Puls.

- Puls?

- Puls nacije, gospodine Liptauer. I vi ste nacija, zar ne?

Prekinuo je vezu i bacio telefon. Upao je u procjep između pljesnivih jastuka trosjeda.

Čučnuo je i počeo sakupljati staklene krhotine. Komadić stakla zario mu se u jagodicu, a jarko crvena krv potekla iz prsta. Instinktivno ga je stavio u usta. Metalni okus krvi proširio mu se po jeziku.

Telefon je opet počeo zvoniti, iz kauča, kao iz groba.

Razbacao je jastuke i zgrabio ga. Na zaslonu je pisalo “Skriveni broj”.

Otvorio je vezu i stavio slušalicu na uho. Nije bilo potrebe za “Da?”.

S druge strane, krčao je modem.

Liptauer se ukočio i, zastaklivši očima, počeo krčati natrag.

Između stisnutih usana pištao je standardnim V.92 protokolom 56k modema.

Da već nisam naviknut na prizor, bilo bi ga čudno gledati kako krči i pišti, dok se supijan klima u ovoj smrdljivoj prčvarnici uz more. Bili smo zatvoreni u tom kavezu već mjesecima, još tamo negdje od ranog proljeća.

Pridržavajući se protokola, u polumraku sam navukao gas-masku. Transferi su ponekad znali izazvati emisiju toksičnih plinova.

- Lipti, Lipti… Rekao sam ti da usporiš s vinom. Radioaktivne sorte na ovim brdima…

Okrenuo je lice prema meni, još uvijek usredotočen na simultanu analogno-digitalnu konverziju.

- Krrrr… Piip-krrrk. Fzzz.

Ponavljali smo to svakog jebenog jutra zadnjih mjesec dana. Monotonija nije nikad bila moja furka. Ali para je bila dobra.

A Liptauer… Još jedan neuspjeli pokušaj prilagodbe digitalnom dobu. Vješto prespojenih žica, ali u osnovi spaljen. Roba s greškom. Komunikacijsko preopterećenje rastalilo mu je relej. Uostalom, kome i ne bi.

Skinuo sam se do pasa, izašao na balkon i zabio cigaretu u filter gas maske. S rukama iznad glave, neko vrijeme piljio sam u crvene oblake kroz filtar-stakla.

Uskoro sam iz sobe začuo dug jednoličan pisak. Zvuk za prekid veze. Liptauer je završio svoju večernju transmisiju i bio spreman za dekomprimiranje preuzete datoteke.

Kad sam ušao u polumrak, ležao je na podu u fetalnom položaju, iz usta ispuštajući reske zvukove igličnog pisača, dok mu je iz gole guzice izlazio redak za retkom binarnog koda ispisanog na papirnoj roli. Mi, dečki iz Kontrole, u šali smo taj kod znali nazivati “bizarnim”.

Uzeo sam rolu i nasumično preletio pogledom preko par funkcija. Bile su u skladu s propisima.

- Vrijeme je za pokret, Lipti – rekao sam i šutnuo ga u prepone.

Nakon udarca, ispustio je zvuk gašenja i počeo se rastavljati. Hidraulički zvukovi odvajanja udova ispunili su me olakšanjem. Napokon je bilo vrijeme za odmagliti iz ove vukojebine.

Kad se Liptauer potpuno demontirao, počeo sam ga pakirati u dva odvojena kovčega.

“Glava uvijek odvojeno”, tako su nas učili u Upravi.

Ispio sam ostatak vina iz Liptauerove boce i otišao pod tuš.

Pola sata kasnije, spustio sam teške kovčege na mramorni pod ispred recepcije. Službenik se trgnuo od udarca, podigavši glavu. Stavio sam ključ sobe na šank.

- Ah, doktore… – zastao je i pogledao broj na ključu, a zatim ga utipkao u terminal – Koldman… Nadam se da ste ugodno proveli vrijeme s nama.

Pružio mi je račun, a ja sam ga potpisao.

- Sve je bilo u najboljem redu, hvala.

- Oh, hvala Vama! – rekao je uljudno – Nego, Uprava nam redovito šalje nove prospekte, i napomenuli su da svima iz Kontrole… – pružio mi je živo obojenu brošuru preko šanka. Na luksuzno otisnutom letku isticao se naslov: “Alpe – Svježina koja osvaja”, otisnut preko fotografije planinskih vrhunaca prekrivenih snijegom.

Pogledao me suosjećano.

Klimnuo sam mu glavom, podigao kovčege i krenuo prema izlazu.

Uprava uvijek zna najbolje.

 

Zahodska posla

Zahodska posla

Negdje oko Đakova, probudi se vrtlog u crijevima. Trzaji prvo krenu od želuca, i spuštaju se dalje, kroz mračni labirint.

- Jesi dobro? – upita Davor.

Odmah požalim što sam prije deset minuta predložio da prijeđemo na “ti”.

- Ona zadnja kava… – kažem, znojnog čela.

- Znam! – prekine me. – Mene je odmah potjerala…

- To što smo prešli na “ti”, ne znači da smo postali intimni, Davore.

Istina? Nisam srao devet dana. Ne brojim od četvrtog.

Za sve je kriva centrala. Usrani manageri i njihove koncepcije. Vratili su me kući. U ured, zapravo. Kao da primjećujem razliku. Kažu, čekaju slijedeći potez konkurencije, da odgovore na njega. Taj odgovor, za koji čekaju pravi trenutak, taj odgovor sam ja.

Tjedan i pol sam proveo zaključan u uredu u središnjici, preko dana okovan radnim vremenom, a navečer u zatvorska četiri zida praznog stana u kojem nema više ničega ljudskog. Ne otkad je otišla.

Čovjek bi pomislio da ti konstantno kucanje i uvijek zauzeti zahod osrednje obitelji neće nedostajati. Ali, ne mogu obaviti svoje u ta četiri zida. Možda baš zato jer me nema tko prekinuti. Možda baš zato što su vrata uvijek otvorena. Možda baš zato što prostorija koja je nekad bila samostan za meditaciju sada zjapi prazna kao čekaonica napuštenog kolodvora. Ostao sam sam, kao zaboravljeni podvornik. Čije je radno mjesto ukinuto. Koji dolazi na posao jer nema kamo otići.

- Ako trebaš da stanemo… – kaže Davor.

- Samo vozi.

Na uredskom zahodu, reda se barem desetak ljudi, ali… Poznajem te pločice. Poznajem menstrualni miris krvi Mire iz računovodstva. Na zidnom kalendaru označim kad Leonova žena uvede sezonu kiselog kupusa. Mogu namirisati kad onaj mladi dostavljač, kojem ne pamtim ime, ima burnu noć. Kebab preko puta ima uspone i padove.

Neki kažu da se svake žene zasitiš nakon nekog vremena. Ja se svoje nisam zasitio. Ona se zasitila mene. Ono čega sam se zasitio su pločice kupaonice u našem stanu. Pokušao sam. Promijenio sam zahodsku dasku. U Bauhausu, kupio sam prozirnu. Najskuplju. Blješteći, prozirni pleksiglas, ravno iz Danske. Vješto prošaran mjehurićima zraka, raspoređenim da izgledaju kao pogreška bugarskog radnika kojeg je odavno zamijenio robot. Promijenio sam desetke brandova toaletnog papira. Mogao bih napisati priručnik o uređenju sanitarnog čvora. Ali, posjedni me na tu školjku, i iz mene neće ispasti ništa. Mogu tamo sjediti tamo danima, ali…

- Mislim, imamo vremena, možemo…

- Samo vozi.

Ona teorija, ona o mužjacima i  prirodnim instinktima koji nas tjeraju da pokušamo oploditi svaku ženku na koju naiđemo, to se ne primjenjuje na mene. Ja samo želim konzumirati što više zahoda. Nije pitanje želim li. Tako sam programiran. Ne mogu se posrati u zahodu u kojem nisam prvi put. Zato me i ubilo u pojam što sam povučen s terena. Potez od ureda do stana, za mene je kao prosječnom muškarcu šetnja od žene do majke. Dosadna, i bez realizacije. Čekao sam konkurenciju, kao pred zaključanim vratima zahoda. Srećom, nakon devet dana…

- Prod-impex je važan kupac…

- Zato samo vozi.

Zgrada Prod-impexa je hladna. Beton, aluminij i staklo. Hram primitivnog uspjeha, izgrađen poljoprivrednim poticajima ili politikom, nije važno.

Na samom ulazu, optočena tamnim kamenom kao u kripti, dočeka nas zamalo maloljetnica u poslovnom kostimu. Ovdje je za pušenje, i za distribuciju gostiju poput nas do direktorskog ureda. Na trećem katu. Stepenicama. Uspon uzburka moja crijeva puna tekućeg materijala, ali tvrdi, nataloženi čep uvoznog čipsa i crnog vina blokira izlaz.

Direktor je točno onakav kakvim možeš zamisliti direktora prčvarnice u provinciji. Sakriven iza ogromnog stola od imitacije mahagonija, u lošem odijelu za svadbe i sprovode, s masnim podbratkom i ostacima jučerašnjeg ručka među zubima. Ona, preko čijih napućenih usana prelazi “Gosin direktor, stigoše iz Herstellera”, ne pomaže u iluziji. On se oblizuje i svinjski joj namiguje. Mislim samo o zahodu. Sanjarim o utočištu u kojem ću zavarati guzicu. Glavu, i moral, i ljudskost, to sam davno zavarao. Ali, guzicu, nju ne možeš prevariti. Ona traži nešto, s dušom, od krvi i mesa. Ona traži kutak u kojem borave ljudi. Neki drugi ljudi.

Davor teatralno otvara laptop. Svinja s druge strane stola, svinja je naš klijent. Mi, mi smo ono što zoveš trgovačkim putnicima, ili, kurvama, ovisi o kutu gledišta. Uključio bih se, ali, sve o čemu mogu misliti su crijeva, pa prepuštam pripravniku da vodi razgovor. Zato je ovdje, zar ne? Pripravnik. Da nauči raditi. Nakon uvodne prezentacije, koja, moram priznati, čak i nije loša kao što sam očekivao, debeli nas upita:

- A, šta vi nama u stvari nudite?

Davor me bojažljivo pogleda. Vrijeme je za trenutak slave ili pišanja u gaće, što prije stigne. Kao prvi put na kurvama u Mađarskoj s ocem. Premijera guranja.

- Bero, imate li toalet? – upitam, uzmem olovku Davoru iz ruke i zarotiram brošuru na stolu prema njemu. “Avans, 100%”, napišem na marginu. Podcrtam dva puta, za svaki slučaj. Ustanem i krenem prema prvim vratima lijevo, kako je Bero rekao. Davor me prati paničnim pogledom.

Predvorje zahoda je prostrano. Vidi se utjecaj europskih fondova. Odvojena vrata za muškarce, žene i invalide. Dvostruki umivaonik i ogledalo, uokvireno bočnim ormarićima. Ne žuri mi se. Uključim rasvjetu iznad ogledala. Pokušavam pripitomiti svoj odraz. Ne mogu odmah prionuti na posao. Najprije se moramo upoznati.

Otvorim desni ormarić. Prazno. Otvorim lijevi. Na gornjoj polici četkica i pasta za zube. Za jutra nakon noći koje prespavaš na uredskom kauču. Familijaran sam s takvim detaljima. Na nižoj polici kondomi. Durex Elite. Za one s velikima. Pospremim kutijicu u džep košulje.

- …ekskluzivu za regiju… – čujem Davora s druge strane tankog knaufa. Ono što su pokupili za europske standarde, uštedili su na zvučnoj izolaciji.

Ispod umivaonika, sredstva za čišćenje. Mrtvačke glave i crni križevi. Izvrnute ribe i sasušena stabla. Ne znam da li da otpijem gutljaj, ili ponesem bocu na školjku, za čitanje.

- …ali, moramo imati količinu… – muca Davor – i stopostotni avans…

U muškom dijelu, pisoar i školjka. Pločice Sierra Leone, vidio sam ih u ABC Interijerima. Cvjetni dizajn star dvije godine. Otkopčam pojas, skinem hlače i sjednem na školjku. U zraku miris kamilice.

- …hehehehe… – rokće svinja.

Nastojim ne razmišljati o poslu. Ne poslu sa svinjom. O poslu zbog kojeg sam s ove strane knaufa.

Čitam deklaracije.

Ne upotrebljavati na emajliranim površinama i površinama presvučenim metalom.

- …gdje ti je šef, jebo ga ti? Jel sere?!

Ne upotrebljavati nerazrijeđen proizvod na podovima.

- Ja sam ovlašten za…

Spriječiti dodir s kožom i očima.

- Ti si moj kurac, mali…

Nešto se događa, tamo dolje.

Nakon svakog korištenja, ruke isprati u čistoj vodi.

- Naša koncepcija…

U slučaju zdravstvenih tegoba, nazvati Centar za kontrolu trovanja.

- Nabijem te na koncepciju… Ja NE PLA-ČAM avans!

Izvadim mobitel i utipkam broj s etikete. Zvoni.

- Ne možete…

- Nikome! Jes čuo, mali?! Nikome!

- Zavod za javno zdravstvo, kako Vam možemo pomoći?

Poklopim slušalicu.

Ništa. Blokada sustava. Ne mogu. Ovo je zahod u kojem sam prvi put u životu, ali, nema dušu. Mogao bih ti izdiktirati barcode svakog komada opreme. Držač toaletnog papira je prodavao Baumax ovog proljeća. Papir je Zewa, troslojni, s mirisom breskve. Ovaj zahod, ovaj zahod je kurva koji si već negdje susreo. Ovako bih mogao sjediti i usred salona namještaja. Na školjci koja nije spojena ni na što. Bez osobne note, ne mogu se spojiti na nju. Pustim vodu, u prazno. Kao spermu u žrtvu raka maternice.

Vratim se u sobu za sastanke.

- Đe’s ti do sad?

- Koliko kontejnera ti je mali ponudio?

- Po…

- Nisam tebe pitao.

- Četri. Al, traži avans, znaš da…

- Sedam.

- Sedam?!

- Sedam. Tri plaćaš odmah, četiri za devedeset dana.

- Stodvajest?

- Ne može.

- A, bonus?

- Tri posto.

- Na sve?

- Na sve.

Debeli pljune u dlan, ustane i pruži mi ruku. Ustanem. Drago mi je što nisam oprao ruke.

S visoka, grmalj zaviri u džep moje košulje.

- Iste trošiš ko i ja?

- Elita – namignem.

- Elita, majke ti.

Rukujemo se.

Odjebemo od tamo.

Kasnije, u autu, Davor samo šuti. U tišini, osluškujem tektonske poremećaje u crijevima. Par kilometara od Virovitice, prekine tišinu.

- Zašto si…

- Možda je bolje da se vratimo na “vi”.

Tišina.

- Zašto ste…

- Zašto sam mu dao devedeset dana, iako sam tebi napisao “avans”?

- Željeli ste me osramotiti?

- Ne uvodi emocije u posao. Nećeš dobro završiti.

- Ali…

- Ali, zašto? Zato jer si dekoracija. Netko mu je morao pokazati “redovna” pravila za “redovne” klijente. Da bi netko drugi mogao prekršiti ta pravila, i učiniti ga posebnim. Elitom.

- Ali, striktno su nam zabranili odgodu za Prod-impex. Njihov kreditni rejting je…

- Smeće. Kao i bilo čiji. Znam. Ali, kad si u karijeri prodao sedam kontejnera?

- Ni…

- Da, nikad.

- Ali, pravna služba…

- Pravna služba je plaćena da brine o naplati.

- Ali, oni, znaš… Pardon, znate… Znate da nemaju garanciju…

- Davore, radiš li u pravnoj službi?

- Pa, ne… Ali…

- Gdje radiš?

- U prodaji…

- U prodaji. Bez ali…

- Ali…

- Ali, pusti pravnike da zarade svoj dio.

- Ali, ako nemaju…

- Mogućnosti? Onda pusti da ih Centrala likvidira zbog neučinkovitosti. Koji će ti kurac pravna služba, ako ne može provesti pravdu?!

- Ali..

- Samo vozi.

Tišina.

- Ali, jeste barem obavili svoje? U zahodu?

- Još jedno “ali”, i svalit ću sve na tebe kad seljačina ne plati.

Tišina.

Sutra… Sutra smo već u nekom drugom zahodu.

 

Bajka

bajka

- Juneća ljeskavica! – pobjedonosno je rekao, gledajući u nju, dok je s obje ruke otvarao i zatvarao novine, koje su u tom trenutku izgledale kao ogroman leptir.

Slagala je posuđe u perilicu u svojoj odori medicinske sestre.

- Zamisli – nastavio je – ako izostaviš samo jedno slovo, pazi, jedno slovo… Jebote, pa to je baš krasno. Ljeskavica. Živjeli tipfeleri. Baš mi uljepšaju život. Vratio je pogled na novine.

- Bolje bi ti bilo da si nađeš kakvu djevojku – rekla je, nabadajući prljave žlice u perilicu.

Spustio je rasklopljene novine na prsa i duboko udahnuo. Zatim izdahnuo kroz stisnute usne.

- Nemoj mi tu puhati… Ozbiljna sam.

Zatvorila je perilicu, a zatim pritisnula neke tipke na njoj. Iza svakog pritiska začuo se jednolični elektronični pisak. Bip-bip. Bip.

- Znaš da sam težak… – rekao je i opet na trenutak zastao iza dugog uzdaha, a zatim ispuhnuo – Čovjek.

- Ti i ne pokušavaš.

- Ima nešto i u tome.

- Dobro znaš da ima.

Mačka je ušetala kroz otvorena balkonska vrata i skočila na novine na njegovim prsima.

- Miiica! Pa tko je micika! Pa tiii!… Ti! – tepao joj je kao kakvom djetetu. Mačka je ispustila kratak mijauk, a zatim se glavom počela trljati o njegov obraz.

- Eto, nabavio sam mačku. I to je nešto.

- Daj, barem probaj… Barem probaj. – rekla je.

Perilica je pisnula još jednom i onda počela rondati.

- Gle, probao sam. Znaš da sam probao. Ali ne ide to tako. Znaš da ne ide.

Okrenula se prema njemu i naslonila ruke na bokove.

- Ne ide?

- Znaš i sama kakav sam. Recimo, uvijek ostavljam knjige rastvorene licem nadolje. Stvore im se ružna zadebljanja. To nekim ženama smeta.

Pognula je glavu i odmahnula njome par puta, gledajući u pod.

S televizora je dopirao dijalog iz nekog šund filma: “Zemlja sve više ponire prema suncu! Sprema se apokalipsa! Ali to znaju samo odabrani!”, dramatično je izjavio bradati znanstvenik u bijeloj kuti. “Dakle, zato imamo epidemiju samoubojstava među bogatašima!”, mudro je zaključio njegov pobočnik.

- Pravi si dragulj. Nebrušeni.

- Jesam, ali jebat ga.

- Bila sam ironična.

- I ja.

Sjela je i nalaktila se na stol, stavivši bradu u šake.

- Baš uvijek moraš biti u pravu?

Pogledao je kroz prozor, a mačka mu je skočila s ramena.

- Bah. Star sam… Kako znam? Tony Hawk je posijedio. Vidio sam ga neki dan na TV-u. – rekao je odsutno.

Neko vrijeme su šutjeli i gledali mačku kako šapom šamara zavjesu. Ispratili su je pogledima kad je otrčala iz sobe.

- A kako ti se ja sviđam, nakon svega? – rekla je, ravnajući nabore na hlačama pokretima koji su otkrivali nelagodu.

- Nakon čega?

Pogledala ga je ljutito.

- Zbilja si teški govnar. Najteži.

- Nisam. Samo sam tužan. Preko mjere.

- Znaš li da ovakve situacije, ovo između nas, postoje samo u bajkama?

- Život i je bajka, micika.

Mačka je poslušno mijauknula negdje u stanu. Oboje su se nasmiješili.

- Eto! – rekao je.

- Kako god… Idem po dijete. Baka je već sigurno izmorena.

Ustala je od stola. Dok je vraćala stolicu na mjesto, progovorio je.

- Oprosti.

Zastala je i nakrivila glavu, gledajući u tamnu vinsku mrlju na njegovim gaćama.

- Pa, u bajkama nema mjesta greškama. Dakle, nema ni mjesta za oprost. Opusti se. – rekla je tiho.

- Nisam baš siguran u to. Do sretnog kraja uvijek padne par glava.

- Kompliciraš – rekla je, nagnula se i utisnula mu lagani poljubac u obraz.

- Vidimo se – rekli su istovremeno.

Teški gnoj

grafit

- Hard pus! Wee-haa! – uzviknula je djevojka i otpuhnula paperjastu kosu koja joj je padala preko očiju. Pljesnula je po ramenu svog grafiterskog sudruga, koji je, ruku nasonjenih na bokove naginjao glavu lijevo-desno, škiljeći u remek-djelo koje su upravo ocrtali po zidu.

Iskoračio sam iz mraka, glasno hračnuo, a onda i pljunuo.

Okrenuli su glave, obrva odignutih u čuđenju.

- I nije nešto… - rekao sam, gledajući u grafit.

- Debeli, mi tu slikamo – rekao je mladac s Richie-Hawtin frizurom, razmetljivo mućkajući svoju limenku spreja. Cok-cok-cok.

- I ne jebemo te ni pol posto – rekla je zdepasta djevojka, počešavši se visokom starkom po listu suprotne noge u crnim tajicama.

- Šetaj - rekao je mladac i dalje cokćući limenkom.

- Mislim, linije su vam prozaične – rekao sam, šireći ruke, dok sam im prilazio bliže.

Pogledali su se.

- Prozaične? Kaj ti to uopće znači? - rekla je mala i otpuhnula čuperak s oka.

- To ti dođe nešto, kao, totalno sranje – rekao sam.

- Ma nemoj!? Debeli traži nevolju? – momčić je zaštitnički iskoračio pred djevojku.

- Gle, ovaj luk na zadnjem slovu…

- Luk? Ma kaj TI znaš, odrp…- rekao je momčić prkosno, taman prije nego sam ga udario bokserom u zatiljak. Poslušno se složio na majku zemlju, jaučući i trzajući nogama.

- AAAAA! PA KAJ RADIŠ TOO?! – drečala je djevojka, držeći se gojaznim rukama za lice.

- Šta, kaj radim? Lezi dolje! – pokazao sam prstom kraj njenog grafiterskog boga.

- ZVAT ĆU POLICIJU! – skvičala je.

Pokazao sam joj značku iz jakne. Kad je opet zavrištala, lijevom nadlanicom sastavio sam joj šamar s masnim licem.

- Policija je već tu. I nema vremena za pizdarije – rekao sam mirno i šutnuo je đonom pod jetru, a ona se savinula u čučanj, držeći se oko struka.

- Gospodine, nemojte! Fakat nismo htjeli! Platit ćemo! – stenjala je dok su joj debeli obrazi podrhtavali ispod suza.

- Gico, nemaš ti para za ovo – rekao sam.

Otkopčao sam hlače i počeo pišati po grafiti umjetniku koji se u fetalnom položaju držao za glavu i cvilio.

- A-a-a! – jecala je mala u nevjerici.

- Glasna si. Nemoj da opet moram izvući prigušivač – podigao sam šaku s bokserom, a ona je odmah prigušila jecaje.

- Taaa-ko! – zakopčao sam rasporak – A sad, dajte osobne. Brže!

Mala je drhtavom rukom iščupala osobnu iz džepa.

- Nemam – stenjao je slikar.

- Nemaš? To nije dobro. Tko nema osobnu, taj dobije kaznu! – prignječio sam mu gležanj đonom i zgulio ga kružnim pokretom, kao kad gasim cigaretu. Zaurlao je od bola.

- Tišina! – prislonio sam mu đon na drugi zglob.

- Gospodine, nemojte molim vas! Platit ću vam! – skvičala je mala.

- Gospodin? – okrenuo sam se oko sebe – Ne vidim ja tu nikakvog gospodina… Al, neki debeli je maloprije prošao ovuda. Možda da njega pitaš? – rekao sam odsutno i šutnuo malog jaja. Ne prejako, da se ne onesvijesti, tek da mu zasvijetli pred očima.

- EVO, EVO! UZMITE MOLIM VAS! – pružila mi je kvrgu od zgužvanih novčanica.

Uzeo sam gutu papira i počeo naglas brojati.

- Sto, dvjesto, tristo, petsto… Mala, odakle ti pare? Em vrijeđaš policiju, em kradeš, a? – cimnuo sam laktom prema njoj, a ona je ciknula i pognula glavu bliže zemlji, štiteći se uzdignutim rukama.

- Osamsto pedeset kuna? Previše ti je to za izlazak. S tim novcima ja bih, da sam prijestupnik kao ti, recimo, kupio drogu… Znači još se i drogiraš?! Kud to današnja mladež ide, zbilja mi nije jasno…

Zgužvao sam novčanicu od 50 kuna i pogodio je njome u glavu. Zapišani vizualni umjetnik bolno je disao kroz stisnute zube.

- Kupi mu flaster – rekao sam, i zatim pogledao na sat – Idem sad nešto pojesti. Imate točno dvadeset minuta da se izgubite. A i ne morate. Ako se opet sretnemo, vratit ću ti novac. Nakon porcije Rubeljevih ćevapa sam uvijek neki ozaren.

- Hvala vam, ne treba, hvala vam - ponavljala je djevojka u šoku, vukući šepajućeg hipstera za ruku.

- Brže to malo! Nismo na korzu, boga mu! – podviknuo sam za njima. Još neke dvije minute čuo sam jecaje iz mraka, a onda sam ostao sam ispod mosta.

- Moj Renato… Šta bi ovaj grad da tebe nema? – pomislio sam naglas, stavljajući cigaretu u usta – otišlo bi sve u kurac. U ku-rac.

 

Jednostavni ljudi

eunuh

- Kad me ti jebeš, zbilja mi je najljepše – rekla je dok sam preko nosa gledao u njene izdašne sise koje mi je pritisnula na prsa. Pljesnuo sam je po krupnoj guzici s obje ruke, a zatim joj prignječio guzove.

- Ti, ti, ti! – govorila je kroz svoje lijepe zube dok me držala u zagrljaju, tapkajući me nekim od prstiju po zatiljku. Pokušala me, smijući se, ugristi za ušnu resicu, a ja sam retardirano vrtio glavom, zveckajući zubima.

- A ti? – rekao sam kad je prestala.

- Ne, samo ti!

Odgurnuo sam je ustranu. Prevalila se na bijelu plahtu. Meso.

Nalaktila je glavu u dlan i pogledala me.

- Ti! – rekla je opet.

- Meso si – rekao sam, gladeći se desnom rukom po lijevom ramenu. Komarica je opisala krug iznad nas i nestala kroz prozor u mrak.

- Ne volim te – rekla je.

- I ja sam meso – rekao sam.

Otišao sam po još jedno pivo. Na povratku, uzela mi je bocu iz ruke i otvorila je zubom, donjom keramičkom trojkom. Kad sam posegnuo za bocom, brzo ju je izmakla i ostavila izvan mog domašaja, na stoliću kraj kreveta-strunjače.

- Neće ići! – uperila mi je dlan u lice.

- Gdje – je – moje – vino? – rekla je strogo, naglašavajući svaku riječ kao kakav SS narednik.

- To je tvoj problem. Vi bogate cure. Ti i tvoje vino. I tvoji keramički zubi.

- Ti i tvoj veliki siromašni nos! Izgleda k’o dupe! – rekla je, elegantno odskočila sa strunjače i krenula u mrak, mašući svojom zrelom guzicom.

- Ljepši je od tvoje masne guzice! – slagao sam. Čuo sam kako se smije iz mraka.

Kad se vratila, pokazala mi je butelju vina i srednjak.

- Gdje ti je vadičep? – upitala me.

- Imam samo stavičep.

- Lako ti je sad biti heroj – rekla je.

- Tako je. Moraš paziti s kim liježeš.

- Drkadžijo! – rekla je i komično okrenula očima.

- Lako ti je sad biti heroj – rekao sam i rokćući se nasmijao.

 

Sam

caravan

Za birtijskim stolom utakao sam crno vino u svoju crnu gušu. Sjedio sam i za ostalim stolovima; i pričao, za svakim stolom svoju priču.

Za stolom odmah desno od moga, pričao sam plavokosoj mršavoj djevojci: “Jutros Sutra. Moj najbolji imaginarni prijatelj. Indijac. Šurjak Kama Sutre”. Raširenim prstima obje šake napravio sam besmislene jelenske rogove iza glave. Smijala se.

Za stolom lijevo govorio sam iza debelih stakala svojih naočala s retro okvirima koji su vrištali šezdesete godine dvadesetog stoljeća: “Ponekad je dovoljno da letimično pogledam naslove na internetskim novinskim portalima da bih osjetio fizičku bol. Zapravo, ne ponekad; uvijek. Ako im još dodaš i retardirane komentare jedva pismenih čitatelja, doživljaj je potpun.”

Sa stola pokraj, doviknuo sam onome sebi iz šezdesetih: “Jebi im mater! Jebeni genetski otpad!”, prošetao do džuboksa i počeo lutati prstom po ekranu osjetljivom na dodir. Pustio sam Panterinu posvetu Black Sabbathu, Planet Caravan, opet.

A za stolom kraj ulaza, glasno sam pričao, toliko da su se sve moje glave okrenule prema meni: “Danas sam kolegi prstima po zamagljenom staklu njegovog golfa dvojke oponašao zvukove smrti i pakla i svakakve još zloslutne zvukove. Skriiič, skriiič, tulio sam jagodicama po njegovim tintnim staklima.”

Kao konobarica, pričao sam zgrbljenom pijancu za šankom: “Okrutnost uvijek najefikasnije prenese poruku. Ali moraš paziti na kome je primjenjuješ. Može ti se vratiti.”

U separeu, promrmljao sam si u bradu, rukom stežući zamašćenu pivsku bocu: “Jebat ću ti križ na grobu”, i utegnuo svoju maskirnu vojnu odoru. Pištolj iza pojasa mirisao je po strojnom ulju.

Za šankom, pogrbio sam se još malo prema konobarici i rekao: “Još jedan pelinkovac.”

Dok sam izlazio iz toaleta, rekao sam, okrenuvši se sebi za stolom do zida: “Zapravo, ne znam zašto me itko ima za prijatelja. Ili zašto bi me imao. Uvijek govorim istinu. A ona je uglavnom neugodna.”

Ne obazirući se na to što sam se iza nekog stola iz mraka upitao zašto govorim krajnje nespretnim književnim jezikom, produžio sam dalje. Oštrim pokretom zatvorio sam rasporak i sjeo u kut ispod zvučnika koji je molio Music’s Not For Everyone. Dugokosa sa susjednog stola me, kroz ironičnu crnu glazbenu misu, upitala: “Voliš Chain & The Gang?”

Nisam čuo da joj je itko odgovorio.